Uvodna riječ o bosanskom gradu Dubrovniku može da započne sa konstatacijom, koja je inače uobičajena za srednjovjekovnu historiju, o oskudici izvorne građe. Naime, ovaj grad u periodu srednjovjekovne bosanske države, barem koliko je zasad poznato, spominje se samo jednom, 11. juna 1404. godine, kao jedno od odredišta dubrovačkog karavana (in Doboruonich). Smješten je na vrlo strmom i krševitom izdanku brda Hum, koje se izdiže iznad sastavka potoka Zenika i rječice Misoče koja se pak ulijeva u rijeku Bosnu, nedaleko od se sela Kopošići u općini Ilijaš. 

Prema predanju koje spominje dubrovački kroničar Jakov Lukarević, a sljedeći njega u nešto izmijenjenoj formi i Ivan Franjo Jukić, grad Dubrovnik su podigla dva dubrovačka trgovca kojima je ban Kulin dao bosanske rudnike na korištenje. Naravno, ovoj predaji ne može se podariti povjerenje i mnogo je izglednije da su grad, najvjerovatnije u XIV stoljeću, podigli članovi vlasteoske porodice Radojević-Mirković. Sasvim je izvjesno da je na ovom prostoru egzistirala župa Dubrovnik ili možda pod nekim drugim imenom. U prilog ovoj pretpostavci ide činjenica da je tu za vrijeme osmanske vladavine postojala nahija Dubrovnik, s obzirom da su Osmanlije svoju upravnu strukturu po osvajanju prilagođavale zatečenom stanju na terenu. Valja napomenuti, da podgrađe Dubrovnika nije imalo nikakav značaj u ekonomskom životu srednjovjekovne bosanske države.

O bosanskom vlasteoskom rodu Radojević-Mirković, čije porijeklo je iz Gornje Bosne i koji je najvjerovatnije gospodario gradom Dubrovnikom, malo je sačuvanih podataka. Tragovi djelovanja njegovih najznačajnijih članova Jurše Radojevića, Mirke Radojevića i Batića Mirkovića mogu se pratiti u pisanim izvorima od 1353. do 1420. godine. O Jurši Radojeviću postoje sačuvana samo dva izvorna podatka, spomenut je kao svjedok u dvije povelje bana Tvrtka izdate knezu Vlatku Vukoslaviću 1353. godine. O narednom članu ovog roda Mirki Radojeviću, za kojeg se zna da je nosio titulu dvorskog kneza, postoji više izvornih podataka pa se njegovo djelovanje može pratiti od 1380. do 1404/5. godine. Knez Mirko je obavljao važne diplomatske poslove za vrijeme vladavine kralja Tvrtka, poput pregovora između bosanskog vladara i dubrovačke vlade u vrijeme krize koja je izbila u bosansko-dubrovačkim odnosima zbog kraljeve odluke da u novoosnovanom gradu Svetom Stefanu prodaje so. Također, ovaj bosanski velikaš uzeo je aktivno učešće u uspješnoj diplomatskoj misiji iz 1389. godine koja je iz Bosne preko Dubrovnika poslana u Zetu Đurđu Balšiću. U narednom periodu knez Mirko spominje se kao svjedok na poveljama bosanskih kraljeva. Njegov sin Batić Mirković nosio je titulu kneza bosanskog za vrijeme vladavine kralja Tvrtka II, a o njegovom djelovanju u životu srednjovjekovne bosanske države svjedoči nekoliko povelja bosanskih kraljeva od 1405. do 1420. godine gdje je spomenut kao svjedok.

Osmanlije su bosanski Dubrovnik najvjerovatnije zauzele 1463. godine kada su zauzeti Bobovac i Visoki. U osmanskim izvorima spominje se više puta tokom XVI i XVII stoljeća, pa je tako dobro poznato da je na ovom prostoru uspostavljena i nahija Dubrovnik.

Po svom tipu Dubrovnik kod Ilijaša ne spada u karakteristična bosanska utvrđenja. Radi se o utvrđenom dvorcu koji je postepenim širenjem dobio formu utvrđenog grada sa dosta pravilnih geometrijskih oblika. Sagrađen na 882 metra nadmorske visine, grad je izrazito dobro prilagođen okolišu u kojem je smješten. Pomnom analizom da se uočiti više faza dogradnje, pri čemu se utvrđenje širilo od zapada prema istoku. Prvobitno grad su sačinjavali utvrđeni dvor veličine 17×9,4 m, odbrambeni bedem koji se kretao od sjeverozapadnog ugla dvora prema zapadu i na kraju se skoro pod pravim uglom obarao prema jugu, te kvadratična kula sa stranicama 5,6 m čija je osnovna namjena bila odbrana sa istoka. Kasnije u još dvije faze izgrađen je obor sa dvije bedemske kule te dograđen manji obor koji na svom kraju ima oktogonalnu bedemsku kulu prečnika oko 6 m. Debljina zidova i kula iznose od 1 do 1,6 m. Dužina dubrovačkog utvrđenja sa svim fazama iznosi 72 m u pravcu istok-zapad, a širina varira od 9 do 13,5 m.

U spomenutom selu Kopošići nalazi se istoimena srednjovjekovna nekropola sa stećcima. Nekropola je smještena u podnožju brda Hum i udaljena je oko 1 kilometar zračne linije od grada Dubrovnika. Tu se nalazi više od 30 stećaka, raspoređenih u nekoliko skupina. U prvoj i najznačajnijoj skupini, sačinjenoj od 8 stećaka a koja se nalazi u sklopu savremenog katoličkog groblja, smješten je i stećak Batića Mirkovića, kneza bosanskog. Očuvan je i tekst natpisa sa stećka gdje između ostalog piše da knez Batić počiva na svojoj „plemenitoj“ i da mu je nadgrobni spomenik podigla supruga Vukava sa otalim članovima njegovog roda. Tokom 2015. godine vršena su temeljita arheološka istraživanja na nekropoli u Kopošićima. Tom prilikom otvoren je grob ispod stećka kneza Batića i susjedni grob za kojeg se pretpostavlja da pripada njegovoj supruzi Vukavi. Nažalost, ništa od arheološkog materijala nije pronađeno s obzirom da su oba groba prethodno bila opljačkana. Otvarani su grobovi i drugih osoba za koje se pretpostavlja da su bili članovi vlasteoskog roda Radojević-Mirković, ali njihov identitet zasad ostaje nepoznat. Pa ipak, u jednom od tih grobova pronađeni su arheološki ostaci brokatnog plašta što svakako predstavlja važno arheološko otkriće.

Bibliografija:

  • Anđelić, Pavao: „Stara bosanska župa Vidogošća ili Vogošća. Problem ubikacije srednjovjekovnih župa uže ili srednje Bosne“, Glasnik Zemaljskog muzeja n. s. A. 26, Sarajevo, 1971, 337-346.
  • Andjelić, Pavao: Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973.
  • Anđelić, Pavao: „Barones regni i državno vijeće srednjovjekovne Bosne“, Prilozi Instituta za istoriju 11-12, Sarajevo, 1975-1976, 29-48.
  • Bujak, Edin: „Arheološka istraživanja srednjovjekovnih nekropola  u Kopošićima kod Ilijaša i Divčanima kod Jajca, te popis stećaka na području Hadžića“, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija) 4, Sarajevo, 2016, 87-97.
  • Ćirković, Sima: Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964.
  • Dinić, Mihailo: „Dubrovačka srednjevekovna karavanska trgovina“, Jugoslovenski istoriski časopis 3, Ljubljana-Zagreb-Beograd, 1937, 119-146.
  • Jireček, Konstantin: „Trgovački putevi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku“ u: Zbornik Konstantina Jirečeka, I, (ur. Mihailo Dinić), SAN (Posebna izdanja 326, Odeljenje društvenih nauka n.s. 33), Beograd, 1959, 205-314.
  • Jukić, Ivan Franjo: Zemljopis i poviestnica Bosne od Slavoljuba Bošnjaka, Ljudevit Gaj, Zagreb, 1851.
  • Kovačević Kojić, Desanka: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.
  • Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
  • Luccari, Giacomo di Petro: Copioso ristretto de gli annali di Rausa, libri qvattro, Ad instantia di Antonio Leonardi, Venecija, 1605.
  • Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
  • Rudić, Srđan: „Radojevići-Mirkovići vlasteoska srednjovjekovna bosanska porodica“, Istorijski časopis 63, Beograd, 47-58.
  • Stojanović, Ljubomir: Stare srpske povelje i pisma, I (1), SKA, Beograd-Sremski Karlovci, 1929. 
  • Šabanović, Hazim: Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
  • Thallóczy, Ludwig von: Studien zur geschichte Bosniens und Serbiens in mittelalter, Duncker&Humblot, München-Leipzig, 1914.
  • Topolovac, Krunoslava – Fekeža, Lidija: „Dubrovnik“ u: Arheološki leksikon BiH, III, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 43.
  • Vego, Marko: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, IV, Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1970.