Hrvoje Vukčić (prije 1380. – 1416.) je svakako najznačajniji član vlasteoskog roda Hrvatinića i jedan od najvažnijih protagonista bosanske srednjovjekovne historije. U dugogodišnjem djelovanju koje prelazi vremenski raspon od preko tri decenije nosio je titule velikog vojvode bosanskog, splitskog hercega, vicekralja Bosne i kneza Donjih Kraja. Sin je vojvode Vukca Hrvatinića i brat Vuka Vukčića koji je nosio titulu hrvatskog bana, Dragiše Vukčića kneza Glaža, te Vojislava Vukčića, najmlađeg sina vojvode Vukca i ujedno najmanje poznatog. Pored tri brata, Hrvoje je imao i tri sestre, Resu, udatu za tepčiju Batala Šantića, Vučicu, čije bračne veze nisu poznate, i jednu sestru nepoznatog imena koja je bila udata za imenom nepoznatog strica braće Zlatonosovića, vojvodâ Vukmira i Vukašina. U politički život ulazi osamdesetih godina XIV stoljeća, dakle u vrijeme snažnog političkog, ekonomskog i teritorijalnog razvitka bosanske države. Poveljom od 1380. godine kralj Tvrtko mu je dodijelio titulu velikog vojvode bosanskog i pri tom darovao izvjesni broj sela u župi Lašvi. Koristeći teške prilike u susjednoj Ugarskoj vojvoda Hrvoje zajedno sa braćom poduzeo je niz vojnih pohoda na ugarske posjede i tako pod vlast svog roda stavio gradove Ključ, Greben, Kozaru i Glaž. Pored toga, bio je jedan od najbližih saradnika kralja Tvrtka prilikom osvajanja Dalmacije. Tako je bosanski kralj 1388. godine uputio Hrvoja i brata mu Vojislava u Knin da pozovu dalamatinske gradove na predaju. 

Smrt kralja Tvrtka 1391. godine označila je kraj teritorijalnog širenja Bosanskog kraljevsta, ali i otvorila proces izrastanja krupnih vlastelina koji je u konačnici vojvodu Hrvoja pretvorio u najsnažniju političku figuru u Bosni sa kraja XIV i početkom XV stoljeća. U sukobu za ugarsko prijestolje između Vladislava Napuljskog i Sigismunda Luksemburškog, vojvoda Hrvoje je podržavao napuljsku stranu. Zbog toga je napuljski kralj njemu i bratu Vuku 1391. dodijelio bansku vlast nad Dalmacijom i Hrvatskom. Na unutarnjem planu stajao je uz novog kralja Stjepana Dabišu koji je također podržavao Ladislava Napuljskog. Međutim, već 1393. godine Hrvoje je promjenio stranu i poveljom od 23. augusta obećao vjerno služenje kralju Sigismundu i kraljici Mariji osim u slučaju da ono bude na štetu kralja Dabiše. Pored toga, Hrvoje se obavezao da će poslije smrti Dabiše prihvatiti Sigismunda za svog kralja. I sam kralj Dabiša se, poslije katastrofalnog poraza braće Horvat kod Dobora 1394. godine, odrekao svojih prava na Hrvatsku i Dalmaciju u korist Sigismunda. 

Kralj Stjepan Dabiša umro je 1395. godine, ali bosanski magnati predvođeni upravo Hrvojem Vukčićem nisu imali namjeru prihvatiti Sigismunda za bosanskog kralja nego su na bosansko prijestolje postavili Dabišinu suprugu Jelenu. Na ovaj način nastupio je trogodišnji interregnum kojim su praktično osujećene Sigismundove ambicije prema  bosanskoj kruni. Oponiranje ugarskim pretenzijama nastavilo se i poslije povlačenja sa prijestolja kraljice Jelene 1398. godine, jer je na vlast doveden Stjepan Ostoja i tako je po drugi put prekršeno obećanje dato kralju Sigismundu. Kao glavni krivac za ovakav razvoj događaja u ugarskim očima bio je upravo vojvoda Hrvoje pa je na njegove posjede 1398. godine poslata kaznena ekspedicija koja ne samo da nije dala konkretne rezultate već je u bosanskom protuudaru osvojena župa Dubica. Godinu kasnije Hrvoje je primljen za građanina u Dubrovniku gdje je inače imao i svoju palatu.

Na vanjskom planu Hrvoje se ponovno približio Ladislavu Napuljskom, pa se 1401. godine u povelji izdatoj Zadranima naziva njegovim „vrhovnim namjesnikom“. Bio je to tek početak dobrih odnosa između napuljskog vladara i bosanskog magnata koji su u narednom periodu intenzivirani. Svojevrsni vrhunac izuzetno dobrih bosansko-napuljskih odnosa predstavlja momenat iz 1403. godine kada je Ladislav Napuljski, nakon što se u Zadru krunisao za ugarskog kralja, Hrvoja Vukčića, vjerovatno novembra mjeseca, imenovao splitskim hercegom i darovao mu otoke Hvar, Brač i Korčulu. Još prije ovog čina Hrvoje je imenovan za splitskog plemića. Titula hercega bila je visoko rangirana u tadašnjim shvatanjima svjetovnog poretka i nalazila se odmah ispod kraljevske, što jasno govori o Hrvojevom položaju kojeg je uživao kod Ladislava Napuljskog. Praktično je Hrvoje ovim činom postao glavni upravnik onih dijelova Ugarske koji su pristajali uz napuljsku stranu budući da je Ladislav Napuljski ovim posjedima vladao čak iz Napulja i bio onemogućen da direktno vrši vlast. I obim njegovog posjeda vrlo je impresivan, ostrva Hvar, Brač, Korčula i Vis, skoro cijela Dalmacija (od Zrmanje do Neretve), Završje i Donji Kraji priznavali su njegovu vlast. 

Godine 1404. u režiji hercega Hrvoja svrgnut je sa bosanskog prijestolja kralj Ostoja i na njegovo mjesto je doveden Tvrtko II. Nemajući drugog izbora detronizirani Ostoja pobjegao je u Budim kralju Sigismundu tražeći pomoć u nastojanju da ponovo povrati bosansku krunu. Ugarska strana ovaj momenat iskoristila je za poduzimanje novog vojnog pohoda na Bosnu pri čemu su poslane dvije ekspedicije, jedna preko Usore ka Bobovcu i druga usmjerena na posjede hercega Hrvoja. I dok su ugarski odredi poslati u Usoru uspjeli da zauzmu tvrdi Srebrenik i potom da se probiju sve do Bobovca i tamo smjeste svrgnutog

Ostoju, kampanja na hercega Hrvoja koju je predvodio sam kralj Sigismund nije dala ozbiljnijih rezultata osim što je 1405. zauzet Bihać i vjerovatno susjedni Ostrožac. Međutim, bio je to tek početak ugarskog pritiska na Bosnu koji je kulminirao čuvenom bitkom koja se odigrala najvjerovatnije kod grada Maglaja 1408. godine i koja je okončana katastrofalnim porazom bosanske vojske, a posebno je ostala upamćena po užasnoj odmazdi ugarske strane nad zarobljenim bosanskim plemićima kod grada Dobora. Navodno je kralj Sigismund naredio da se u Doboru pogubi veliki broj bosanskih plemića čija su tijela sa gradskih zidina pobacana u rijeku Bosnu. Nakon ove čuvene bitke herceg Hrvoje definitivno je promijenio stranu i pristao uz Sigismunda Luksemburškog i tako postao njegov vjerni saveznik. Kao nagradu ugarski kralj je svom novom savezniku početkom 1409. potvrdio hercešku titulu i darovao mu grad Požegu i kraljevski posjed Segesd u županiji Smođ. Hrvoje je u Bosni uspio da zavlada gradovima Srebrenicom i Kučlatom, a pored toga sagradio je još dva grada – Brodar i Susjed, čija ubikacija nije do kraja poznata. Pa ipak, Hrvojeva vlast nad Dalmacijom donekle je bila sužena u odnosu na period dok je bio namjesnik Ladislava Napuljskog. 

Iako je skršio otpor bosanske vlastele pobjedom od 1408. godine kralj Sigismund nije odustajao od ideje da se kruniše bosanskom krunom. Tako je 1410. godine poduzeo novi vojni pohod na Bosnu, a herceg Hrvoje imenovan je za vicekralja Bosne. Vjerovatno po ranijem dogovoru, Hrvoje je uoči samog pohoda ustupio svom novom gospodaru gradove Srebrenicu, Kučlat, Brodar i Susjed. Međutim, ugarski pohod na Bosnu nije doveo do željenih rezultata i okončan je tako što je Ostoja priznat za bosanskog kralja. Potom je uslijedio jedan kratak period dosta dobrih bosansko-ugarskih odnosa čiju kulminaciju predstavlja učešće bosanskih velikaša na čuvenom viteškom turniru u Budimu 1412. godine, gdje se posebno istakao herceg Hrvoje sa svojom pratnjom. 

Godinu poslije čuvenog turnira u Budimu odigrali su se događaji koji su totalno promijenili međunarodni položaj bosanske države i tako otvorili procese koji su u konačnici zapečatili njenu sudbinu. Naime, 1413. godine dok je vojvoda Sandalj Hranić bio posvećen ratu protiv Osmanlija na strani srpskog despota Stefana Lazarevića, herceg Hrvoje, koji je već tad bio u poodmakloj životnoj dobi, napao je njegove posjede sa ciljem da trg Drijeva stavi pod svoju vlast. Zašto se Hrvoje odlučio na ovakav poduhvat nije moguće dati jasan odgovor. Kako god, reakcija kralja Sigismunda bila je nemilosrdna, jer je ubrzo započet sistematski napad na hercegove posjede koji je prethodno proglašen za otpadnika i izdajnika. Svi diplomatski napori Hrvoja na ugarskom dvoru da se spor mirno riješi nisu dali rezultata. U vrlo kratkom periodu Hrvoje gubi župu Sanu, ostrva Hvar, Brač i Korčulu i hercešku titulu i tako prepušten na milost i nemilost kralju Sigismundu odlučuje se za traženje pomoći od strane koja je u tom momentu jedina realno mogla da popravi njegov položaj, a to je naravno osmanski sultan. Godine 1414. njegov protovestijar Mihajlo Kabužić doveo je osmanske trupe u Bosnu, a jula 1415. godine došlo je do presudne bitke u Lašvi gdje je ugarska vojska pretpjela poraz. U historiografiji vlada koncenzus da je ova bitka bila presudna u eliminisanju ugarskoj uticaja u Bosni u korist osmanskog, nakon čega Osmanlije postaju glavni faktor u kreiranju bosanskih unutarnjih prilika a koje su neminovno vukle bosansku državu u nestanak.    

Međutim, pobjeda Hrvoja Vukčića nije mu mnogo značila budući da je već naredne, 1416. godine, umro. Pokopan je u katakombama u Jajcu. 

Hrvoje Vukčić Hrvatinić je jedini bosanski vlastelin koji je kovao vlastiti novac i to kao splitski herceg u vremenskom rasponu od 1403. do 1413. godine. Pored toga, naručioc je dva čuvena rukopisa, Hvalovog zbornika i Hrvojevog misala. I njegova heraldika poprilično je impresivna a njen razvoj, preko pečata, novca i naručenih rukopisa, može se pratiti od 1393. do 1413. godine. O privatnom životu hercega Hrvoja malo je toga poznatog. Bio je oženjen Jelenom Nelipčić, sestrom cetinskog kneza Ivaniša Nelipčića. Nije poznato kada je tačno brak sklopljen, ali se puzdano zna da je to bilo prije 15. jula 1401. godine. Ženidbom sa Jelenom Hrvoje je vjerovatno u miraz dobio grad Omiš. Koliko je Jelena bila financijski samostalna ukazuje povelja Hrvoja Vukčića od 12. aprila 1412. godine kojom joj je na ime dugovanja između ostalog ustupio i grad Kotor. Hrvoje je imao troje djece, sina Balšu, nije poznato da li ga je uopće nadživio, i dvije kćerke, Katarinu i Doroteju.

Državni arhiv u Dubrovniku, Reformationes, svezak 32, folija 116v

Bibliografija:

  • Brković, Milko: „Srednjovjekovne isprave bosansko-humskih vladara u Splitu“, Starohrvatska prosvjeta 3/36, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2009, 384.
  • Ćirković, Sima: Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964, 196, 242-243. 
  • Ćorović, Vladimir: Historija Bosne, I, SKA (Posebna izdanja 129, Društveni i istoriski spisi 58), Beograd, 1940, 325-326.
  • Engel, Pál: „Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa“, Zbornik odsjeka za povijesne i društvene znanosti  HAZU 16, Zagreb, 1998, 60.
  • Isailović, Neven: „Omiš pod vlašću Hrvoja Vukčića i borba za njegovo nasleđe“, Istorijski časopis 54, Istorijski institut, Beograd, 2007, 132. 
  • Isailović, Neven: „Povelja vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića ugarskom kralju Žigmundu i kraljici Mariji“, Građa o prošlosti Bosne 1, Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske, Banja Luka, 2008, 87, 90-91.
  • Isailović, Neven: „O familijarima Hrvoja Vukčića Hrvatinića u Splitu (1403-1413)“, Istorijski časopis 58, Istorijski institut, Beograd, 2009, 125.
  • Isailović, Neven: „Povelja hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića ženi Jeleni“ Stari srpski arhiv 10, Univerzitet u Beogradu-Filozofski fakultet-Filozofski fakultet u Banjoj Luci-Filozofski fakultet u Istočnom Sarajevu-Međuopštinski istorijski arhiv u Čačku, Beograd, 2011, 165, 170-171. 
  • Isailović, Neven: „Jedan nepoznati izvor o predaji gradova Hrvoja Vukčića Hrvatinića ugarskom kralju Žigmundu 1410. godine“, Istorijski časopis 64,  Istorijski institut, Beograd, 2015, 137.
  • Isailović, Neven: „Četiri isprave o posedima Hrvoja Vukčića u Dubrovniku“, Inicijal: časopis za srednjovekovne studije 5, Centar za napredne srednjovekovne studije, Beograd, 2017, 128.
  • Lovrenović, Dubravko: „Hrvoje Vukčić Hrvatinić i splitska komuna“, Prilozi Instituta za istoriju 22, Sarajevo, 1987, 38, 39.
  • Lovrenović, Dubravko: „Jelena Nelipčić, splitska vojvotkinja i bosanska kraljica“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta 20, Zagreb, 1987, 183, 184. 
  • Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, 73-74, 81, 91, 97, 169, 171, 173, 175, 
  • Mrgić-Radojčić, Jelena: Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjaluci-Istorijski institut u Banjaluci, Beograd-Banja Luka, 2002, 100, 102, 103.
  • Mrgić, Jelena: Severna Bosna 13-16. vek, Istorijski institut (Posebna izdanja 55), Beograd, 2008, 98.
  • Orbini, Mavro: Kraljevstvo Slavena, (prev. Snježana Husić), Golden marketing–Narodne novine, Zagreb, 1999, 257.
  • Perojević, Marko: „Stjepan Ostoja (opet)“ u: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo, 1942, 441.
  • Sulejmanagić, Amer: „Novac Hrvoja Vukčića Hrvatinića“, Numizmatičke vijesti 65, Hrvatsko numizmatičko društvo, Zagreb, 2012, 54. 
  • Sulejmanagić, Amer: „Grbovi Vukčića Hrvatinića“, Povijesni prilozi 34, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2015, 34, 36-40.
  • Stojanović, Ljubomir: Stare srpske povelje i pisma, I (1), SKA, Beograd-Sremski Karlovci, 1929, 549-551.  
  • Šišić, Ferdo: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, MH, Zagreb, 1902, 165-166, 184-185.
  • Thallóczy, Ludwig von: Studien zur geschichte Bosniens und Serbiens in mittelalter, Duncker&Humblot, München-Leipzig, 1914, 355.