Strani izvori

stećci

VIDEO MATERIJALI

RODOSLOVLJE

Kalendar srednjovjekovne Bosne

1189.

29. august 1189 – izdata povelja bana Kulina

1200.

11. oktobar 1200. pismo pape Inocent III kralju Emeriku u kojem ga poziva da uništi heretike u Bosni

1203.

8. aprila 1203 – sastanak na mjestu Bolino Poili, starješine bosanskih krstjana obećavaju se pridržavati naredaba i zapovijedi Rimske crkve

30. aprila 1203 – na dvoru kralja Emerika se Kulinov sin i izaslanici bosanskih krstjana zaklinju de će ispunjavati obaveze koje su prihvatili na saboru održanom u mjesto Bolino Poili

1232.

5. juna 1232 – Papa Grgur IX nalaže kaločkom nadbiskupu Ugrinu, zagrebačkom biskupu Stjepanu da ispitaju teške prijestupe i grijehe bosanskog biskupa Vladimira

1234.

13. februara 1234 – Papa Grgur IX nalaže svim nadbiskupima u bosanskom okruženju da je saznao da se u Bosni i okolnim pokrajinama umnožio broj nevjernika, da ih je već sva zemlja puna

1236.

8. augusta 1236 – Papa Grgur IX piše svom „dragom sinu plemenitom mužu Sebislavu, knezu usorskom, sinu pokojnog Stjepana bana bosanskog“ da prima u svoju zaštitu njega i njegovu zemlju

1240.

22. marta 1240 – ban Ninoslav je stigao u Dubrovnik u pratnji svojih vlastelina. Tada je izdao Dubrovčanima povelju o miru i ljubavi

1248.

29. marta 1248 – Senjski biskup Filip je dobio od pape Inocenta IV dozvolu da koristi glagoljicu

1287.

8. maja 1287 – ban Prijezda izdaje povelju o ustupanju župe Zemljanik svojoj kćerki i zetu

1290.

23. jula 1290 – pismo pape Nikole IV upućeno „plemenitim muževima Stjepanu i Prijezdi, banovima Bosne“

1299.

7. aprila 1299 – ban Pavle Šubić izdaje povelju u kojoj se naziva ban Hrvatske i Dalmacije i gospodar Bosne

1302.

11. juna 1302 –Mladen I Šubić je izdao povelju Splićanima za ukazane uslugue kojom im daje slobodu da njihovi trgovci mogu trgovati po njegovom vladanju u Hrvatskoj i Bosni

1305.

21. februara 1305 – ban Pavle Šubić izdao povelju u kojoj se prvi put zove „gospodarom čitave Bosne“

1319.

18. jula 1319 – pismo pape Ivana XXII Mladenu II Šubiću u kojem navodi kako je saznao da je Bosna zbog nemara upravitelja zapala u takvu nevjeru, da su ondje crkve zapuštene, iskorijenilo se sveštenstvo, izrugavaju se Kristove svetinje, ne poštuje se križ, nema pričesti, a u nekim se krajevima ne zna ni za krštenje

1325.

5. juna 1325 – pismo pape Ivana XXII kralju Karlu II da je doznao kako je veliki broj heretika sa više strana došao u Bosnu. Tvrdio je da su heretici zaveli mnoge duše, nalaže ugarskom kralju da iz Bosne iščupa tu kugu da ne okuži još zdrave ovce i na raširi se u bližnje pokrajine. Isti dan je pisao bosanskom banu Stjepanu II da je saznao da je on vjeran njemu i Crkvi, te da nastoji da progoni herezu

1326.

12. juna 1326, trogirski knez Venerio šalje pismo u Bosnu namijenjeno „uzvišenom i moćnom gospodinu Stjepanu slobodnom vladaocu i gospodaru Bosne, Usore i Soli i mnogih drugih mjesta i knezu Humske zemlje“

1332.

23. oktobra 1332 – izdata povelja bana Stjepana II Dubrovčanima

1333.

15. februara 1333 – ban Stjepan II izdao je Dubrovčanima povelju kojom reguliše prodaju Stonskog Rata i Prevlake

1337.

22. maja 1337 – papa Benedikt XII poziva na križarsku vojsku protiv Bosne i okolnih krajeva

1339.

7. oktobra 1339 – ban Stjepan II dao je slobodu Trogiranima da njihovi trgovci mogu dolaziti i odlaziti iz njegove zemlje, te trgovati zlatom, srebrom, bakrom, voskom i kožama

1353.

20. juna 1353 – vjenčanje Elizabete, kćerke bana Stjepana II, sa ugarskim kraljem Ludovikom I u Budimu

28. septembra 1353 – vjerovatno je na ovaj dan umro ban Stjepan II Kotromanić

1355.

13. februara 1355 – ban Tvrtko izdao povelju Dubrovčanima pred bosanskim biskupom Peregrinom i drugim crkvenim velikodostojnicima

1. septembra 1355 – ban Tvrtko izdaje u Visokom povelju Dubrovčanima kojom im potvrđuje stara prava i slobode koje su uživali za vrijeme njegovog strica bana Stjepana

1356.

14. marta 1356 – ban Tvrtko sa bratom Vukom i s majkom Jelenom u svom dvoru u Neretvi izdao je povelju Dubrovčanima kojom im je po drugi put potvrdio stare povlastice i garantirao njihovim trgovcima zaštitu i slobodu.

1356.

14. marta 1356 – ban Tvrtko sa bratom Vukom i s majkom Jelenom u svom dvoru u Neretvi izdao je povelju Dubrovčanima kojom im je po drugi put potvrdio stare povlastice i garantirao njihovim trgovcima zaštitu i slobodu.

1357.

14. marta 1357 – ban Tvrtko je izdao povelju Grguru i Vladislavu sinovima Pavla Hrvatinića i Grguru Stjepanića i Grguru Stjepaniću, gospodarima gradova Grebena i Glamoča u kojoj im obećava potvrditi njihove baštinske posjede ukoliko se njemu pokore

1364.

7. septembra 1364 – ban Tvrtko, njegov brat knez Vuk i majka kneginja Jelena primljeni su zajedno sa budućim potomcima za Venecijanske građan

1366.

11. august 1366 – ban Tvrtko u svojoj povelji ističe zasluge vojvode Vukca Hrvatinića u velikom sukobu protiv ugarskog kralja Ludovika I

11. augusta 1366 – ban Tvrtko je izdao povelju kojom je za vjernu službu nagradio Vukca Hrvatinića darovavši mu župu Plivu s gradom Sokolom.

1367.

1. juna 1367 – ban Tvrtko je svečano ušao u Dubrovnik u pratnji mnogobrojne vlastele

1374.

8. decembra 1374 – vjenčanje bana Tvrtka i Doroteje, kćerke vidinskog vladara Ivana Stracimira, održano u mjestu sv. Ilija. Vjenčanje je obavio bosanski biskup Petar.

1377.

26. oktobar 1377 – krunisanje Tvrtka I Kotromanića

1378.

10. aprila 1378 – kralj Tvrtko I je uputio Dubrovčanima čuvenu povelju u kojoj pojašnjava okolnosti svoga krunisanja

1386.

27. augusta 1386 – Bitka kod Bileće između bosanske i osmanske vojske. Bosanska vojska je izvojevala pobjedu, predvodio ju je čuveni vojskovođa vojvoda Vlatko Vuković iz roda Kosača

1389.

15. juna 1389 – Bitka na Kosovu između udruženih slavenskih vladara i Osmanlija. U ovoj bitci učestvovao je sa bosanskim odredima i vojskovođa kralja Tvrtka I vojvoda Vlatko Vuković

1. augusta 1389 – Tvrtko I je poslao pismo u kojem navodi kako je „neprijatelja kršćanskog naroda i prave vjere, nevjernog Murata, koji je već mnoge narode pokorio i koji je već počeo njegovu zemlju uznemiravati … pošto je došao sa svoja dva sina i sa svojim sljedbenicima Turcima, zametnuo je s njima bitku dana 15. juna i uz pomoć Božije ruke, održao megdan s pobjedom, savladar i na zemlju oborio zarobljene tako, da je malo tko od njih iznio živu glavu, naravno uz neki gubitak mojih, ali ne mnogih.“

20. oktobra 1389 – Firentinske vlasti odgovaraju na pismo kralja Tvrtka I koji im je javio o Kosovskom boju. Ovim pismom mu čestitaju riječima „Sretne li kraljevine Bosne, kojoj je bilo dato tako slavnu bitku zametnuti i izvojevati s desnicom Kristovom toliku pobjedu … Od svih je vaše veličanstvo najsretnije, koga je tako slavna i nezaboravna pobjeda ovjenčala i kome je Bog pridržao onu pravu i beskrajnu slavu, kao što vjerujemo da je pripravio carstvo nebesko pravim Kristovim vojnicima i junacima.“

10. decembra 1389 – bosanska vojska je pobijedila ugarsku vojsku u bitci kod grada Vrane

15. decembra 1389 – Klis se predao pod upravu bosanskom kralju Tvrtku I

1390.

8. juna 1390. godine – Tvrtko izdaje povelju gradovima Splitu i Trogiru koji su se neposredno prije toga predali u njegovu vlast

11. juna 1390. godine – Tvrtko I izdaje povelju gradu Šibeniku koji se neposredno prije toga predao u njegovu vlast

23. jula 1390 – Tvrtko I izdaje povelju Bračanima, neposredno nakon što su priznali njegovu vlast, te im ovim dokumentom garantuje i potvrđuje ranije slobode koje su uživali

1391.

15. aprila 1391 – vlastela Sankovići, predvođeni vojvodom Radičom, prodali su župu Konavle sa Donjom Gorom i gradom Sokolom Dubrovčanima

15. maja 1391 – Radič Sanković izdaje Dubrovčanima povelju iz svoga dvora „u Zaborah“ kojom im daje slobodu trgovanja po svom posjedu

25. aprila 1391 – Kralj Dabiša potvrđuje svojom poveljom stara prava i povlastice Trogiranima koje im je dodijelio njegov prethodnik kralj Tvrtko I

1. juna 1391 – Venecija je imenovala kralja Dabišu svojim građaninom

17. juna 1391 – kralj Ladislav Napuljski je imenovao vojvodu Hrvoja i brata mu Vuka hrvatsko-dalmatinskim banovima.

1392.

15. aprila 1392 – kralj Dabiša u svojoj povelji opisuje nedavnu pobjedu nad Osmanlijama. U ovoj darovnici izdatoj u Sutjesci vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću spominje se junaštvo ovog bosanskog vlastelina tokom sukoba sa Osmanlijama.

17. jula 1392 – kralj Dabiša izdaje povelju u Lušcima u Donjim Krajima kojom potvrđuje Dubrovčanima povlastice koje su imali od ranijih bosanskih vladara.

1393.

13. jula 1393 – Venecija je imenovala svojih građaninom vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića i njegovog brata Vuka.

23. augusta 1393 – Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić izdaje dokument kojim iskazuje vjernost ugarskom kralju Sigismundu i Mariji ugarskoj kraljici, te prihvata odredbe Đakovačkog ugovora prema kojem je dogovoreno da nakon Dabišine smrti bosansku krunu naslijedi Sigismund.

1395.

7. septembra 1395 – umro je kralj Dabiša u Sutjesci

24. novembra 1395 – u jednom ugarskom izvještaju sačinjenom ovog dana se navodi kako je kralj Sigismund krenuo u Bosnu, gdje je umro kralj Dabiša, kako bi preuzeo zemlju prema odredbama Đakovačkog ugovora. Sigismund je, kako stoji u izvještaju, saznao da bosanska vlastela nastoji preuzeti kraljevstvo.

1397.

13. maja 1397 – kraljica Jelena izdaje povelju Dubrovčanima o ukidanju pojedinih carina kod Stona i u Slanom

23. marta 1397 – Dubrovčani obavještavaju bosanskog vlastelina kneza Pavla Radinovića da su ga primili za dubrovačkog građanina

1399.

15. januara 1399 – kralj Ostoja se nalazio u Usori u Lišnici sa svojom vojskom odakle je izdao jednu povelju. Pripremao se tada za sukob sa ugarskim kraljem Sigismundom. Ovom poveljom Ostoja je definirao parametre prodaje bosanskog Primorja od Kurila do Stona Dubrovčanima.

5. februara 1399 – prvi put se spominje kraljica Kujava, supruga kralja Ostoje

10. juna 1399 – Venecijanske vlasti imenovale su kralja Stjepana Ostoju svojim građaninom

26. aprila 1399 – u Dubrovnik je stigao poslanik iz Bosne koji je donio vijesti kako je Ostoja krunisan za kralja Bosne

1400.

8. decembra 1400 – kralj Ostoja izdaje povelju u Sutjesci kojom je darovao vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću i njegovom sinu Balši grad Livno sa cijelom župom i dohodcima

1402.

13. maja 1402 – vlasti Trogira i Šibenika donose odluku da prihvate kralja Ostoju za svog gospodara

1403.

13. marta 1403. Dubrovčani obećavaju knezu Mirku Radojeviću da će kod bizantskog cara, za kojeg se smatralo da će uskoro na proputovanju navratiti u Dubrovnik, učiniti sve da se zarobljeni bosanski plemići koji su se tada nalazili u Carigradu oslobode ropstva

1404.

7. januara 1404 – kralj Ostoja izdao povelju kojom se izmirio sa bosanskim vlastelinom Pavlom Klešićem. Ovom prilikom se kralj obavezao vratiti mu njegov grad u Glamoču i sve što je bilo njegovo u ovom mjestu i Duvnu. Kao garanti izmirenja javljaju se djed i strojnici Crkve bosanske

15. januara 1404 – sačinjena je povelja o savezništvu između vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića i dubrovačkih vlasti protiv kralja Ostoje

22. aprila 1404 – kralj Ostoja izdao je venecijanskim trgovcima povelju o slobodi trgovanja u svojoj zemlji. Ovaj potez bio je usmjeren protiv dubrovačkih trgovaca sa kojima je bosanski kralj u ovo vrijeme bio u sukobu

3. augusta 1404 – venecijanske vlasti su uvrstile novog bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića za venecijanskog građanina sa sinovima i nasljednicima

1405.

24. juna 1405 – kralj Tvrtko II izdao povelju Dubrovčanima s kojom im potvrđuje ranije privilegije koje su imali od njegovih prethodnika, bosanskih kraljeva i banova

3. jula 1405 – dubrovačke vlasti su imenovali bosansku vlastelu kneza Vukca i brata mu vojvodu Sandalja vlastelinima i vijećnicima dubrovačkim, darovavši im kuću u Dubrovniku. Ovom prilikom su dobili i neke posjede u Primorju i obećanje da će ih u slučaju bilo koje nevolje primiti u Dubrovnik sa njihovim porodicama

1406.

26. augusta 1406 – kralj Ladislav Napuljski izdao je povelju kojom uvažava korisne usluge što su mu ih iskazali Bošnjani oko zadobijanja ugarske krune, te im izdade potvrdu bosanskih granica „kakve su bile za bana Kulina“.

15. septembra 1406 – kralj Ladislav Napuljski nagradio vojvodu Sandalja Hranića darovavši mu Drežnik, Cetin i Slunj.

15. septembra 1406 – kralj Ladislav Napuljski nagradio hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića darovavši mu župu Vrliku sa gradom Prozorom, te grad Zrinj.

1407.

23. marta 1407 – kralj Ladislav Napuljski nagradio vojvodu Sandalja Hranića Kosaču darovavši mu Ostrovicu i Skradin.

24. juna 1407 – kralj Sigismund navodi u svojoj povelji kako diže vojsku „protiv nekih naših i našeg kraljevstva takmaca, to jest Bosanaca“.

27. juna 1407 – kralj Ladislav Napuljski izdaje proglas svim vlastima u Ugarskoj, Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji i Bosni da se imaju pokoravati hercegu Hrvoju kao njegovom namjesniku

13. septembra 1407 – kralj Sigismund se nalazio sa svojom vojskom pod Bobovcem nastojeći osvojiti jedan od najvažnijih bosanskih gradova. Tada je bio bolestan i Dubrovčani su mu ponudili svog liječnika navodeći kako je „interes čitavog kršćanstva vezan uz njegovo zdravlje i život“.

23. decembra 1407 – venecijanske vlasti su imenovale bosanske vlasteline kneza Pavla Radinovića, Jurja Radivojevića i njegova brata Vukića sa sinovima i potomcima svojim građanima na inicijativu bosanskog kralja Tvrtka II i hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

1408.

18. oktobra 1408 – sačinjen je izvještaj Petra iz Budima o Sigismundovom pohodu u Bosnu gdje je navedeno: „Gospodin kralj pokorio je nevjerni i neobuzdani narod bosanskoga kraljevstva, pobio je mačem odmetnika oba spola, odrasle, mladiće i starce iz svih krajeva bosanskog kraljevstva, srušio je tvrđave i gradove u ništa pretvorio i sada se u svoje ugarsko kraljestvo kao pobjednik triumfalno vraća.“

28. decembra 1408 – kralj Ostoja po drugom stupanju na prijestolje izdao je povelju vlasteli Radivojevićima. U povelji je naveo kako za njihovu vjernu službu, u vrijeme kada je bio prognan, te za pomoć pri postavljanja na položaj kralja daruje im Omiš s Primorjem sa obje strane Cetine do Žrnovnice, Gorsku župu, grad Kruševac i Blato, župu Lučku, carinu pod Visećom, župu Večenicu do Neretve, grad Imotski sa župom Imotom i Posušje, mjesto Drvare sa župom Radobilje, župe Podsušje Rakitno, Drežnicu, Planinu, predio Krajinu od Neretve do Cetine.

1409.

4. decembra 1409 – kralj Ostoja, zajedno sa svojom suprugom Kujavom potvrđuje Dubrovčanima privilegije i povlastice koje su imali od njegovih prethodnika

1415.

24. augusta 1415 – dubrovački poslanik Ivan Gundulić izvještava o događajima koji su se desili nekoliko dana ranije na Parenoj Poljani kod Sutjeske u vrijeme održavanja jednog bosanskog sabora. Gundulić ističe kako su kralj Ostoja, vojvoda Sandalj Hranić i vojvoda Vukmir Zlatonosović za vrijeme jutarnjeg jahanja izdali naredbu svojim ljudima da izvrše ubistvo kneza Pavla Radinovića, te da njegovog sina Petra zarobe.

1419.

5. marta 1419 – kralj Stjepan Ostojić izdaje povelju Dubrovčanima kojom im potvrđuje privilegije i povlastice koje su imali i za vrijeme njegova oca kralja Ostoje i drugih njegovih prethodnika, kraljeva i banova bosanskih.

24. juna 1419 – Bosanski vlastelin vojvoda Sandalj Hranić Kosača izdao je na Stjepan Polju Dubrovčanima povelju kojom je regulirao prodaju svoje polovice Konavala.

30. juna 1419 – dubrovačke vlasti imenuju svojim plemićima Vuka Hranića i njegovog sina Stjepana Vukčića.

1421.

18. augusta 1421 – kralj Tvrtko II Tvrtković, povodom drugog stupanja na kraljevsku poziciju, izdaje Dubrovčani povelju kojom im potvrđuje povlastice koje su imali od njegovih prethodnika

1422.

21. decembra 1422 – kralj Tvrtko II Tvrtković izdaje povelju pod Visokim Venecijancima kojom reguliše položaj njihovih trgovaca u Bosni

1424.

27. aprila 1424 – pismo dubrovačkih vlasti ugarskom kralju Sigismundu Luksemburškom u kojem između ostalog kažu: „Novosti o Turcima su ove: Isak, turski vojvoda, sa velikom turskom vojskom prošlih dana ušao je u Bosnu i opljačkao neke zemlje gospodina Tvrtka, bosanskog kralja. Kako je taj bosanski kralj bio opskrbljen vojskom, nije mu mogao nanijeti velike štete, nego koliko god je mogao plijena ugrabiti, sa sobom je odnio i otišao iz Bosne.“

1427.

31. januara 1427 – Bosanski vlastelin veliki vojvoda Radoslav Pavlović izdaje povelju Dubrovčanima kojom potvrđuje prodaju svog dijela Konavala za šta je dobio godišnji dohodak u iznosu od 600 perpera. Dubrovčani su ovom prilikom darovali Radoslavu i jednu kuću u Dubrovniku

1433.

25. marta 1433 – postignut mir između bosanskog vlastelina velikog vojvode Radoslava Pavlovića i Dubrovačke republike. Ovim mirom okončan je Konavoski rat koji se vodio od 1430. do 1433. godine

1435.

15. marta 1435 – umro bosanski vlastelin veliki vojvoda Sandalj Hranić Kosača

20. decembra 1435 – jedan franjevac je u svom pismu za kralja Tvrtka II Tvrtkovića istakao: „Ovaj kralj samo je po vanjštini kršćanin, a uistinu nije ni kršten, a svim je mogućim načino spriječavao da fratri, što su u zemlji, pokrste njegove ljude. Jer u onoj zemlji žive manihejski heretici.“

1436.

25. januara 1436 – kralj Tvrtko II Tvrtković izdao povelju u Stolnom Biogradu kojom prima u svoju zaštitu sve bosanske franjevačke samostane i udijeljuje im povlastice da u Bosni šire katoličku vjeri i da stanovnike oba spola krste i obraćaju na katoličanstvo

1443.

22. novembra 1443 – dubrovačke vlasti u vijeću donose odluku da se sačine pisma za vojvodu Stjepana Vukćića Kosaču, vojvodu Ivaniša Pavlovića i druge bosanske vlasteline radi iskazivanja saučešća zbog smrti kralja Tvrtka II.

5. decembra 1443 – dubrovačke vlasti odgovaraju novom kralju bosanskom Stjepanu Tomašu preko njegovog polanika koji je donio vijest u Dubrovnik o izboru novog bosanskog kralja.

1444.

15. aprila 1444 – kralj Stjepan Tomaš u Jajcu izdao povelju Venecijancima. Ovom poveljom im je dodijelio slobodu trgovanja bez carine po svojim zemljama i na Neretvima i drugim rijekama, uz odštetu za svaku nastalu krađu ili otimačinu. Obećao je ovom prilikom da će uskoro početi sa kovanjem svog novca, koji će biti u prometu u čitavoj Bosni, a ako to ne učini, da će venecijanski novac vrijediti u Bosni, kao što i dubrovački vrijedi.

3. juna 1444 – kralj Stjepan Tomaš izdao povelju u Bobovcu u kojoj navodi: „Mi Stjepan Tomaš, kralj bosanski, javljamo svima kojih se tiče, da pošto je prijestolje našeg bosanskog kraljevstva po smrti slavne uspomene svijetlog gospodina Stjepana Tvrtka, posljednjeg kralja, našeg predragog strica, bilo upražnjeno, a ja sam po njegovoj smrti i po njegovoj odredbi ostao gospodar gradova i krunskih dobara istog kraljevstva.“

3. septembra 1444 – papa Eugen IV piše upravitelju župske crkve u Glanesku u Prusiji „da se bosanski kralj vratio na dobar put kršćanske vjere“.

1445.

25. maja 1445 – papa Eugen IV piše bosansko kralju Stjepanu Tomašu „od kako si stupio na kraljevsko prijestolje, sačuvao si se kao katolički vladar čist i neokaljan od lisičije i prevarne lukavnosti i kužnih himbenosti heretika, koji već dugo ovladaše rečenim kraljevstvom.“

29. maja 1445 – papa Eugen IV upućuje pismo kojim potvrđuje izbor Stjepana Tomaša za kralja bosanskog i proglašava ga legitimnim nasljednikom kralja Stjepana Ostoje, odnosno prihvata ga sa stanovištva Crkve kao Ostojinog sina iz zakonitog braka, iako to nije bio.

1446.

30. jula 1446 – papa Eugen IV piše ugarskim biskupima i velikašima, da je napokon kralj Stjepan Tomaš „postao katolikom kršćaninom“ te im preporučuje da kralja i njegove podanike uzmu u zaštitu.

22. augusta 1446 – kralj Stjepan Tomaš izdaje povelju sinovima vojvode Ivaniša Dragišića, kojom im je darovao grad Ključ i druga mjesta.

1449.

11. novembra 1449 – kralj Stjepan Tomaš se sastao u Doboru sa mačvanskim banom Ivanom od Korođa. S njim je postigao sporazum prema kojem neće počiniti ugarskoj kruni niti gubernatoru Ivanu Hunjadiju nikakvu nevjeru, neće pozivati Osmanlije protiv Ugarske niti im pružati pomoć, da neće davati prevoz Osmanlijama koji borave u njegovim oblastima počevši od Drine do Ukrine. Ukoliko bi u bosansko kraljevstvo provalila tolika osmanska vojska, pa joj nebi mogli sami odoliti i od njih odbraniti one prevoze ili brodove, onda će odmah o tome obavijestiti gubernatora ili ugarske barone, pa će onda sve učiniti po njihovoj naredbi.

1452.

25. marta 1452 – postignut je dogovor u Vrataru između Dubrovčana i vojvode Ivaniša Vlatkovića, sina Vlatka Jurjevića, i njegove braće i potomaka. Prema ovom ugovoru dogovoren je zajednički nastup protiv hercega Stjepana Vukčića. U ovo vrijeme Dubrovačka republika se nalazila u ratu sa hercegom Stjepanom oko posjeda Konavala.

1453.

19. jula 1453 – upriličeno izmirenje između hercega Stjepana Vukčića i njegovog sina Vladislava. Do tog momenta Vladislav je bio dio koalicije predvođene Dubrovčanima usmjerene protiv njegovog oca. Tom prilikom je herceg Stjepan izdao povelju na planini na Pišću u kojoj je opisao izmirenje sa sinom.

29. maja 1453 – Sultan Mehmed II osvojio je Konstantinopolj.

1454.

10. aprila 1454 – u Novom je potpisan mir između Dubrovačke republike i hercega Stjepana Vukčića čime je okončan rat za Konavle koji je trajao od 1451-1454. godine. Prema odredbama sporazuma sve akteri su vraćeni na pozicije od prije početka rata.

1456.

3. juna 1456 – kralj Stjepan Tomaš upućuje pismo venecijanskog vladi. U pismu navodi kako „nikada nije bilo tolike nevolje ni potrebe da se usprotivi opakoj želji sultanovoj, koji mu hoće potpuno oteti kraljevstvo. Iako je kralj do sada ublaživao njegovu nezasitost s velikim novcem, on se sada s tim ne zadovoljava nego traži četiri grada, da onda lakše može osvojiti ostatak kraljevstva. Jedan od tih gradova je Bistrica, udaljen od Splita, Trogira i Šibenika dan hoda, a tako isto od Zadra. Pomislite, poručuje kralj Tomaš, šta će biti od Dalmacije i Istre, ako padne ovo kraljevstvo. O namjerama sultanovim doznali smo od naših prijatelja, sultanovih podanika, kao što smo bili obaviješteni o Carigradu, i vama to na vrijeme javili. S toga molimo od vas za savjet i pomoć. Mi smo prisiljeni ili predati spomenute gradove ili se s njim zaratiti, a jedno i drugo nama je teško, posebno ako se ne nadamo pomoći od vas i ostalih kršćana. Tada ćemo morati predati one gradove. Ako budemo primorani zaratiti sa sultanom, tada ćemo morati neke gradove razoriti, a neke čuvati. Za njihovo čuvanje molimo od vas nekoliko strijelaca i oružja, jer toga nemamo. Obaviještavamo vas, ako izgubimo ovo kraljevstvo, neće ni vaša mjesta ostati u miru.“

1457.

13. juna 1457 – iz Dobora venecijanski poslanik obavještava svoju vladu pismom u kojem navodi da mu kralj Stjepan Tomaš rekao kako „Turčin smatra ovo kraljevstvo glavnim vratima kršćanstva i da mu je prije godinu dana tražio četiri grada ovog kraljevstva, koji su, može se reći njegovi stupovi, jer dva od njih su posred ovog kraljevstva, a od drugih dvaju jedan je ključ Ugarske, a drugi Dalmacije i Primorja. Videći kralj Turčinovu zlu namjeru, odgodio je do sada rješnje ovog pitanja, dajući mu nade i obećanja. Napokon je došao kraj ovoj stvari i kralj više ne može otezati. Njegova je svjetlost odlučila prikloniti se kršćanima i sasvim se osloniti na papu i druge kršćane protiv rečenog Turčina.“

1458.

14. oktobra 1458 – kralj Stjepan Tomaš izdao je u Žepču povelju srpskom logofetu Stefanu Ratkoviću s kojim je pregovarao oko ženidbe njegovog sina Stjepana Tomaševića sa Marom, kćerkom preminulog despota Lazara i despotice Jelene. Ovom poveljom kralj Tomaš je logofetu Ratkoviću darovao prihod od stotinu kuća na teritoriji bosanskog kraljevstva.

30. novembra 1458 – na saboru u Segedinu dogovoreno je između kralja Tomaša i kralja Matijaša Korvina da će bosanski prijestolonasljednik preuzeti titulu despota i ulogu vladara Srpske despotovine.

1459.

21. marta 1459 – bosanski princ i prijestolonasljednik Stjepan Tomašević preuzeo je vlast u Srpskoj despotovini i proglašen despotom.

1. aprila 1459 – upriličeno je vjenčanje despota Stjepana Tomaševića i Mare, kćerke pokojnog despota Lazara i despotice Jelene.

20. juna 1459 – despot Stjepan Tomašević i njegova pratnja su predali Smederevo Osmanlijama uz garancije da će im biti omogućen siguran izlazak iz grada sa imovinom.

7. juna 1459 – papa Pio II piše u pismu za ugarskog kralja Matijaša Korvina: „Znamo šta je kralj Tomaš protiv tebe učinio i zgriješio protiv opće kršćanske stvari. Sjećamo se također da su (bosanski kraljevi) istu krunu tražili od naših prethodnika, ali je nikad nisu dobili, a i mi, kad bismo im je kojim povodom dali, ne bismo to učinili bez časti i znanja tvoga, jer ti prisvajaš na nju pravo za sebe.“

1461.

10. jula 1461 – prema navodima ljetopisca Ivana Tomašića umro je kralj Stjepan Tomaš.

7. novembra 1461 – na inicijativu kralja Stjepana Tomaševića papa Pio II proglasio je sv. Grgura Čudotvorca zaštitnikom bosanskog kraljevstva

23. novembra 1461 – kralj Stjepan Tomašević izdao povelju Dubrovčanima kojom im potvrđuje prava, privilegije i povlastice koje su imali za vrijeme njegovih prethodnika.

1463.

19. maja 1463 – osmanska vojska predvođena Mahmut-pašom započela opsadu Bobovca

1466.

22. maj 1466 – umro herceg Stjepan Vukčić Kosača

1478.

20. oktobra 1478 – sačinjen testament pretposljednje bosanske kraljice Katarine u Rimu. U ovoj oporuci Katarina iskazuje želju da bude pokopana u crkvi sv. Marije u Araceli. Ovim testamentom ona, ukoliko njena djeca ne prihvate kršćansku vjeru za života, Bosansko kraljevstvo ostavlja Rimskoj crkvi. Svoju pokretnu i nepokretnu imovinu koju je imala u Rimu dijeli između bosanskih vlastelina i vlastelinki koji su činili njen dvor u Rimu. Za troškove sahrane ostavlja 200 dukata spomenutoj crkvi sv. Marije, kao i kraljevski plašt i svileni oltarni pokrivač.

25. oktobra 1478 – u Rimu preminula pretposljednja bosanska kraljica Katarina. Sahranjena u crkvi sv. Marije u Araceli u Rimu.

1489.

3. mart 1489 – preminuo Vlatko Hercegović Kosača

1517.

21. jula 1517 – preminuo Ahmet-paša Hercegović