Katarina je bila kćerka hercega Stjepana Vukčića Kosače i Jelene, princeze iz zetskog vladarskog roda Balšića. Rođena je kao najstarije dijete ovog bračnog para najranije augusta 1425. godine. O Katarininom odrastanju ne zna se mnogo, ali se može pretpostaviti da je na dvoru svoje porodice uz svesrdno zalaganje majke Jelene dobila adekvatno obrazovanje i manire dvorskog života dostojnog najmoćnije plemićke porodice u onovremenoj Bosni. Pored ovih blagodati Katarina je svakako svjedočila brojnim i čestim trzavicama u okviru porodice do kojih je dolazilo u narednim decenijama. Nije poznato u duhu koje vjere je Katarina odgajana u mladosti. Stupanjem na prijestolje novog bosanskog kralja Stjepana Tomaša 1443. godine započeli su i njegovi sukobi sa tada najmoćnijim vlastelinom vojvodom Stjepanom. Nakon dugotrajnih sukoba upriličeno je izmirenje dviju najistaknutijih ličnosti i ujedno najsnažnijih rodova u Bosni. Uz izmirenje dogovoreno je i vjenčanje Stjepanove kćerke Katarine i novog kralja Stjepana Tomaša. Sredinom aprila 1446. godine u Dubrovniku se znalo za pripreme za ovo vjenčanje koje je održano u Milodražima sredinom maja 1446. godine. U izvještajima dubrovačkih poslanika koji su ispred svoje Republike prisustvovali vjenčanju navodi se kako je vojvoda Stjepan stigao na kraljev dvor u Milodražu „sa mnogo lijepog svijeta“ te je „izvršeno porodično združivanje sa najvećim počastima“. Obred vjenčanje je po svemu sudeći obavljen po katoličkom obredu, s obzirom na činjenicu kako je kralj Tomaš prethodnih godina ostvario komunikaciju sa rimskim papom od kojeg je tražio razriješenje prethodnog braka. U prilog ovoj tezi išlo bi i odobrenje papa Eugena IV od kojeg je Katarina tražila sredinom 1447. godine dozvolu da dvojicu bosanskih franjevaca uzme za svoje kapelane kako bi se brinuli o njenim vjerskim potrebama. Upravo u to vrijeme Katarina je od svog miraza sagradila crkvu u Vrilima kod Livna što nedvojbeno svjedoči o njenoj vjerskoj orijentaciji u tom vremenu.

Kraljica Katarina je sa kraljem Tomašem imala dvoje djece, sina Sigismunda (rođen aprila 1449.) i kćerku Katarinu (rođena oko 1460.). Jula 1461. godine umro je kralj Tomaš i time je Katarina postala udovica. Prijesto je ubrzo popunio Stjepan Tomšević, Tomašev sin iz prvog braka a novom je kraljicom postala njegova supruga Mara iz srpskog vladarskog roda Brankovića. Odnosi novog kralja i Katarine bili su jako dobri i srdačni o čemu svjedoči i jedno pismo hercega Stjepana u kojem navodi kako je mladi Stjepan prihvatio Katarinu kao svoju majku. Prema narodnoj tradiciji,  nakon smrti muža, Katarina se povukla na njegov posjed u Kozograd kod Fojnice.

Osmanska vojska predvođena sultanom Mehmedom II izvršila je konačan napad na bosansku državu u maju i junu 1463. godine. Tom prilikom ubijen je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, dok su Katarinina djeca, Sigismund i Katarina, zarobljeni. Oni se u tim sudbonosim trenucima nisu nalazili zajedno sa majkom. Katarina je nakon osmanskog zauzeća Bobavca i opsjedanja Jajca stigla do Vrlike kod Šibenika 29. maja. Odatle se zaputila kod oca Stjepana na posjed Kosača. Po dolasku zatekla je porodicu u zavađi, tada se vodio sukob između njenog oca i mlađeg brata Vladislava. Odlazak dalje bio je neminovan. Već početkom jula Katarina se nalazila na dubrovačkom teritoriju gdje su je posjećivali dubrovački plemići. Boraveći na dubrovačkom teritoriju Katarina je nastojala kod dubrovačkih vlasti predstaviti se legitimnim nasljednikom dobara koje su bosanski vladari posjedovali u ovom gradu, međutim Dubrovčani su odbili da joj isplate tribute koje su inače isplaćivali bosanskoj kruni, te su odbili da joj ustupe kuće i zemljište također u vlasništvu bosanskih vladara. Uporedo sa Katarinom u Dubrovniku u ovo vrijeme je boravila i kraljica Mara, supruga ubijenog kralja Stjepana Tomaša. S obzirom da je osmanska opasnost na teritoriju Kosača oslabila te uzimajuću u obzir činenicu kako su se Stjepan i Vladislav izmirili, krajem 1463. godine Katarina se ponovo vratila na posjed svoga roda u Humu. O njenoj djelatnosti u naredne dvije godine nisu poznate pojedinosti. Poznato je da se u ljeto 1465. godine nalazila u neposrednoj blizini Dubrovnika.

Izvori ne osvjetljavaju detaljno Katarinin odlazak u Rim. Pretposljednja bosanska kraljica je u Rim stigla vjerovatno 1466. ili 1467. godine. Na osnovu kasnijih izvora moguće je ustanoviti kako je putovala preko Šibenika gdje se očigledno i zadržala neko vrijeme. Za Katarinin dolazak u Rimu se znalo na vrijeme. Pripremljen joj je svečani doček od strane nekoliko kardinala, biskupa, opata i građana, te grupe uglednih dana među kojima je bila i Katarina Kaladrino sestra pape Nikole V. Prave razloge Katarinonog odlaska u Rim teško je odgonetnuti, međutim među prvim se nazire ambicija za pokretanjem akcije protiv Osmanlija. Katarina je u Rimu od pape Nikole V dobila novčanu pomoć od koje je mogla pristojno živjeti u skladu sa svojim kraljevskim dostojanstvom. Ta pomoć je iznosila 100 dukata mjesečno, uz 20 dukata koje je primala za stanarinu. Katarina je u Rimu boravila zajedno sa nekoliko bosanskih plemićkih porodica koje su bili njena pratnja i dvorjani. Dugo godina je bila vezana za franjevačku crkvu sv. Marije Aračeli, gdje je postala i franjevačka trećoredica. U Rimu je bila poštovana, o čemu svjedoče i povremeni izvještaji sa određenih događaja u kojima se navodi i prisustvo bosanske kraljice Katarine, ponekad i u društvu članova čuvenog roda Mediči.

Tokom boravka u Rimu Katarina je nastojala osloboditi svoju djecu iz ropstva. Sredinom 1470. godine uputila je svoje poslanike milanskom hercegu Galeazzu Sforci s kojim je njen otac tokom života bio u prijateljskim odnosima. Molila ga je za novčanu pomoć kako bi platila ekspediciju i otkupila Sigismunda i Katarinu, međutim očigledno nije dobila značajniju podršku. Februara 1474. godine ponovo je Katarinino poslanstvo u Milanu kod Sforce. Ovaj put kraljica je imala informacije kako saznala da će joj sultan osloboditi sina, te je odlučila da pođe lično na osmansku granicu kako bi dovela sina. Molila je milanskog hercega da joj pomogne za ovo putovanje sa toliko novca koliko može. Međutim niti ovaj put Katarina nije uspjela u svojim namjerama. 

Katarina se još jednom vratila na teritorij nekadašnjeg Bosanskog kraljevstvo, odnosno na posjed Kosača u grad Novi juna 1474. godine kako bi prisustvovala vjenčanju brata hercega Vlatka i Margarite Margano, unuke napuljskog kralja Ferdinanda Aragonskog. Nakon ovog putovanja izvori iz narednih godina ne daju puno informacija o Katarininom životu. Sačuvan je njen testament sačinjen 20. oktobra 1478. godine koji je predat zajedno sa Tomaševim mačem i još nekim predmetima papi Sikstu IV i kardinalskom zboru na čuvanje. Prema ovom testamentu Katarina ostavlja Bosansko kraljevstvo, koje u tim trenucima više i ne postoji, u amanet Rimskoj crkvi, ukoliko njena djeca ne prihvate ponovo katoličku vjeru. Za svoju sahranu ostavila je 200 dukata, kao i neke odjevne predmete poput kraljevskog plašta od zlatotkanog sukna. Određene predmete namijenila je slovenskom gostinjcu sv. Jeronima. U nadi da će joj se djeca vratiti u katoličku vjeru ostavila im je testamentom oružje, posuđe i srebreninu. Katarina je sa sobom donijela u Rim i određene relikvije koje je namijenila crkvi sv. Katarine u Jajcu. Pet dana nakon sastavljanja testamenta, 25. oktobra 1478. godine preminula je kraljica Katarina. Sahranjena je u crkvi sv. Marije Aračeli gdje se i danas nalazi njena nadgrobna ploča premještena na jedan od zidova crkve.


Katarina nadgrobna ploča
Državni arhiv u Dubrovniku, Consilium Rogatorum XVII, 217v

Izvori i literatura:

  • Arndt Michael, „Die ursprüngliche Grabinschrift der bosnischen Königin Katharina“, Südost-forschungen, Band XXVI, R. Oldebnbourg, München 1977, 211-223.
  • Atanasovski Veljan, Pad Hercegovine, Narodna knjiga-Istorijski institut u Beogradu, Beograd 1979, 100.
  • Ćirković Sima, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd 1964.
  • Ćirković Sima, Herceg Stefan Vukčić Kosača i njegovo doba, Srpska akademija nauka i umetnosti, posebna izdanja, knj. 376, Odeljenje društvenih nauka, knj. 48, Beograd 1964. 
  • Ćorović Vladimir, Historija Bosne, Srpska kraljevska akademija, Beograd 1940.
  • Ćošković Pejo, Bosanska kraljevina u prijelomnim godinama 1443-1446, Institut za istoriju u Banjaluci, Banja Luka 1988.
  • Draganović Krunoslav, Katarina Kosača bosanska kraljica – Prigodom 500-godišnjice njezine smrti (25.X.1478), Sarajevo 1978.
  • Fermendžin Eusebius, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae 1892, 205.
  • Goldstein Ivo, „Bizantski izvori o osmanskom osvajanju Bosne 1463. godine“, u: Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću, ur. Marko Karamatić, Franjevačka teologija Sarajevo – Franjevački samostan Fojnica, Sarajevo-Fojnica 2000, 229-237.
  • Kovačević Desanka, „Pad bosanske države prema dubrovačkim izvorima“, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, God. XIV, Sarajevo 1964, 205-220.
  • Lvccari Giacomo di Petro, Copioso Ristretto de gli Annali di Ravsa, Venetia 1605, 108
  • Mekanović Husein Sejko, „Portret i nadgrobna ploča bosanske kraljice Katarine Kotromanić (1425-1478) u Rimu“, Radovi, knj. XVII/3, Filozofski fakultet u Sarajevu (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), Sarajevo 2014, 199-209.
  • Nagy Iván –Nyáry Albert, Magyar diplomacziai emlekek-Matyas kiraly korabol I, A.M.T. Akadémia könyvkiadó-hivatalaban, Budapest, 1875, 180-181, 364.
  • Orbin Mavro, Kraljevstvo Slovena, Srpska književna zadruga 1968, 165-166.
  • Palavestra Vlajko, „Narodno predanje o bježanju kraljice Katarine u Bosni“, u: Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljcie Katarine održan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu, Sarajevo 1979, 88-98.
  • Pandžić Bazilije, „Katarina Vukčić Kosača (1424-1478)“, u: Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljcie Katarine održan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu, Sarajevo 1979, 15-25.
  • Rački Franjo, „Dubrovački spomenici o odnošaju dubrovačke općine naprema Bosni i Turskoj godine raszspe bosanske kraljevine“, Starine JAZU, knj. VI, Zagreb 1874, 1-18.
  • Ruvarac Ilarion, „Dvije bosanske kraljice“, Glasnik zemaljskog muzeja, br. 3, Sarajevo 1893, 467-477.
  • Škrivanić Gavro, „Davanje u najam jedna lađe presvetle kraljice Bosne“, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, god. XI, Sarajevo 1961, 269-271.
  • Šunjić Marko, „Trogirski izvještaji o turskom osvajanju Bosne“, Glasnik arhiva i društava arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, br. XIX, Sarajevo 1989, 139-157.
  • Thallóczy Ludwig von, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München und Leipzig 1914, 110-120.
  • Theiner Augustino, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia maximam partem nondum edita ex tabulariis vaticanis deprompta collecta ac serie chronologica disposita, tomus secundus ab Innocentio pp. VI usque ad Clementem pp. VII. 1352-1526, Romae 1862, 509-511.
  • Tošić Đuro, „Bosanska kraljica Katarina (1425-1478“), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine 2, ur: Milorad Ekmečić, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odbor za istoriju Bosne i Hercegovine, Beograd 1997 73-111.
  • Truhelka Ćiro, „Dubrovačke vijesti o 1463. godini“, Glasnik Zemaljskog muzeja, br. XXII, Sarajevo 1910, 1-24.
  • Zelenika Anđelko, „Nadgrobni spomenik bosanske kraljice Katarine Kosača-Kotromanić u Rimu“, Hercegovina, br. 1/9, Mostar 195, 117-128.