Grad Kozara u historiji srednjovjekovne bosanske države ima marginalnu ulogu s obzirom da se radi o gradu koji je relativno kratko bio pod vlašću bosanskih kraljeva pa tako njegova srednjovjekovna historija biva prevashodno vezana za prostor kraljevine Ugarske. Grad se smjestio u župi Sani koja se u pisanim izvorima prvi put spominje 1200. godine u povelji ugarskog kralja Emerika gdje se navodi da posjed Vodica, koji je tom prilikom darovan knezu Stjepanu, graniči sa distriktima Sanom i Dubicom (districtus Zaue et Dubicha). Ono što posebno plijeni pažnju, kada su u pitanju historijski izvori iz XIII stoljeća vezani za župu Sanu, su dubrovački izvještaji o trgovini robljem upravo sa ovog prostora što bi moglo upućivati na postojanje vjerskih učenja koje Katolička crkva nije odobravala. Čuvena hrvatska porodica knezova Blagajskih, kasnije upamćena i kao Vodički, gospodarila je posjedima u župi Sani, ali i na prostoru susjednih župa Vrbanje i Dubice. Župa Sana potpadala je pod jurisdikciju zagrebačkog biskupa što je vidljivo iz popisa katoličkih parohija zagrebačke biskupije iz 1334. godine. Zahvaljujući dosadašnjim istraživanjima, granice ove župe su nam poprilično poznate, pa se može konstatirati da se na zapadu prostirala do rijeka Une i Japre, na istoku granica je išla planinama Kozarom i Piskavicom, dok se u pravcu sjever-jug pružala od grada Kozare do Mrina. Sjedište župe Sane prvobitno je bilo vjerovatno mjesto istog imena, a kasnije to postaje upravo grad Kozara. 

Najstariji sačuvan spomen grada Kozare je iz 1334. godine kada je spomenut kao središte parohije u sanskom kotaru i kao lokacija crkve sv. Martina (ecclesia sancti Martini de Cozara). U ispravi, izdanoj u Kozari 10. februara 1360. godine, jasno se vidi da je to slobodni grad i sjedište župe Sane. Naime, tom prilikom sanski podžupan i podkastelan Latko saziva skupštinu župe Sane u slobodnom gradu Kozari (ad liberam villam Kazara). Pet godina kasnije, 18. decembra 1365. godine, tu su sinovi izvjesnog Goluba, pred sanskim županom Bokučem i sucima, prodali svoju imovinu. Spomenuti župan Bokuč bio je i kastelan tvrđave Kozare, kao i obližnjeg Grebena (castellanus castrorum Kozara et Greben) kojeg su ugarskom kralju 1357. predali Grgur i Vladislav Pavlović i Grgur Stipanić i tako počinili nevjeru prema bosanskom banu Tvrtku. Grad Kozara se posljednji put spominje pod ugarskom vlašću 1385. godine, kada su slavonski banovi Stjepan i Ivan Banfi nudili obećanja vojvodi Vuku Vukčiću, bratu velikog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, da će se zauzeti za njega kod svoje kraljice pošto je ovaj zauzeo grad Greben. 

Koristeći teške prilike u Ugarskoj, koje su nastupile poslije smrti kralja Ludovika I, Hrvatinići, sa ciljem teritorijalnog proširenja, poduzimaju vojne aktivnosti prema ugarskim posjedima u svom susjedstvu. U tim vojnim aktivnostima 1389. godine veliki vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić zauzeo je i Kozaru. Na ovaj način grad Kozara ulazi u prostor bosanske države i postaje dio teritorijalne i političke cjeline poznate pod nazivom Donji Kraji kojom je baš u ovom razdoblju gospodario Hrvoje Vukčić Hrvatinić. U čuvenom Evanđelju tepčije Batala, iz 1393. godine, zapisano je da je ovaj poznati bosanski velikaš došao u posjed župe Sane. Tepčija Batalo Šantić, član vlasteoskog roda Šantića, posjedovao je župu Lašvu i grad Toričan, a nakon sklapanja braka sa Resom, kćerkom vojvode Vukca Hrvatinića i sestrom Hrvoja Vukčića, pod njegovu kontrolu dolazi i sanska župa a vjerovatno time i grad Kozara. Godine 1396. sanski župan bio je Vukac koji je po naredbi velikog vojvode Hrvoja u gradu Kozari izdao dvojici dubrovačkih trgovaca povelju kojom im je zagarantirao sigurnost u svojoj župi. Također, u jednoj povelji hercega Hrvoja 1412. godine navodi se Gašpar Dijanišević kao svjedok iz župe Sane.

U prvim godinama XV stoljeća herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić bio je na vrhuncu svoje moći i kao takav bio je glavni kreator bosanskih unutarnjih i vanjskih prilika. Međutim, već 1413. godine ovaj bosanski magnat našao se u nemilosti ugarskog kralja Sigismunda, zbog napada na posjede Sandalja Hranića Kosače koji je tad bio zaokupljen ratom protiv Osmanlija, pa je ubrzo započet sistematski napad na njegove posjede. U udaru 1413. godine izgubljena je župa Sana a sa njom i grad Kozara. Kozaru je predao kralju Sigismundu Hrvojev familijar Vuk, sin Miloša Družića iz Guče Gore u Lašvi, što mu se svakako isplatilo jer je 1425. godine kraljevom poveljom obilato nagrađen. Iz ove povelje kralja Sigismunda jasno se vidi da je Kozara tad u njegovim rukama, a tako će ostati i u narednom periodu što znači da je sa 1413. godinom ovaj grad definitivno izgubljen za srednjovjekovnu bosansku državu. Pa ipak, najjužniji dio župe Sane ostaće pod kontrolom bosanskih vladara, gdje je formirana nova župa Sana pa se tako u povelji kralja Stjepana Tomaša sinovima Ivaniša Dragišića, od 22. augusta 1446., spominju i pojedini djelovi ove župe.

Valja napomenuti da se grad Kozara istaknuo u odbrani od osmanske najezde. Tako u jednoj povelji iz 1473. godine piše kako Nikola Sekelj već 10 godina uspješno brani grad Kozaru od osmanskih napada. I pored iskazane hrabrosti branioci grada predali su se osmanskom osvajaču 1518. godine. Ovim činom Kozara, doduše na jedan drugi način, ponovno ulazi u bosanski prostor i takvo stanje ostaje do danas s tim da je u međuvremenu grad doživio izvjesnu izmjenu imena u historijskim izvorima pa se počinje nazivati Kozarcem. Ovaj naziv danas nosi mjesto podno kozaračke tvrđave u gradu Prijedoru.

Bibliografija:

  • Ćirković, Sima: „'Verna služba’ i ‘vjera gospodska’. Veze lične zavisnosti u bosanskoj državi“ u:  Rabotnici, vojnici, duhovnici; Društva srednjovekovnog Balkana, Equilibrium, Beograd, 1997, 318-335.
  • Ćirković, Sima: Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964.
  • Dedić, Enes: „Župa Sana u drugoj polovini XIII stoljeća“, (rad u štampi).
  • Engel, Pál: „Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa“, Zbornik odsjeka za povijesne i društvene znanosti  HAZU 16, Zagreb, 1998, 57-72.
  • Isailović, Neven: „Jedan nepoznati izvor o predaji gradova Hrvoja Vukčića Hrvatinića ugarskom kralju Žigmundu 1410. godine“, Istorijski časopis 64, Beograd, 2015, 135-158.
  • Kliko, Amir: „Lašvanska vlastela Šantići“, u: Spomenica akademika Marka Šunjića (1927-1998), (ur. Dubravko Lovrenović), Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2010, 257-284.
  • Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
  • Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006.
  • Mrgić-Radojčić, Jelena: Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjaluci-Istorijski institut u Banjaluci, Beograd-Banja Luka, 2002. 
  • Rudić, Srđan: „Povelja kralja Stefana Tomaša sinovima Ivaniša Dragišića“, Građa o prošlosti Bosne 12, Banja Luka, 2019, 81-94.
  • Smičiklas, Tadija: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, II, JAZU, Zagreb, 1904.
  • Smičiklas, Tadija: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XIII, JAZU, Zagreb, 1915.
  • Stojanović, Ljubomir: Stare srpske povelje i pisma, I (1), SKA, Beograd-Sremski Karlovci, 1929. 
  • Šišić, Ferdo: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, MH, Zagreb, 1902.
  • Thallóczy, Ludwig von: Studien zur geschichte Bosniens und Serbiens in mittelalter, Duncker&Humblot, München-Leipzig, 1914.
  • Tkalčić, Ivan: Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis, II, Karl Albrecht, Zagreb, 1874.
  • Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.