Srebrenik spada u red najpoznatijih i najznačajnijih srednjovjekovnih bosanskih gradova. Smješten je na strmoj i krševitoj stijeni, visine oko 500 metara, koja se nalazi na obroncima planinskog masiva Majevice. Ovakva konfiguracija terena omogućila je graditeljima izgradnju potpuno nepristupačnog i neosvojivog grada. Zbog toga je grad Srebrenik imao ogroman geostrateški značaj u odbrani šireg područja Usore i kao takav bio je u fokusu svih njegovih gospodara, koji su se često mijenjali tokom srednjeg vijeka, od bosanskih banova i kraljeva preko ugarskih kraljeva do Osmanlija. U historijskim izvorima grad se prvi put spominje 15. februara 1333. godine u povelji bana Stjepana II Kotromanića kojom je Dubrovčanima ustupio Rat, Ston, Prevlaku i otoke oko Rata. U povelji jasno piše da je izdana u gradu podno Srebrenika, odnosno u podgrađu kako su i naknadno naveli u dubrovačkoj kancelariji (soto Srebrnich). Također, ova povelja jasan je pokazatelj da je grad Srebrenik bio jedna od rezidencija bosanskog bana Stjepana II Kotromanića.

U širem teritorijalno-političkom smislu grad Srebrenik je pripadao Usori i bio je glavni politički i vojni centar na ovom prostoru. U užem administrativnom smislu grad je, prema nekim pretpostavkama, ulazio u sastav župe Koraj čije postojanje nije pouzdano utvrđeno, dok bi po drugim shvatanjima to ipak bila župa Usora. Područje Usore imalo je veliki geostrateški značaj i kao takvo bilo je poprište konstantnih sukoba krajem XIV i početkom XV stoljeća, što nije ostavljalo prostora za ozbiljniji ekonomski razvoj. Pa tako i spomenuto podgrađe Srebrenika nije imalo bilo kakvih šansi za snažniji privredni procvat. Za grad Srebrenik vezuje se porijeklo velikaša Divoša Tihoradića, naručioca čuvenog evanđelja koje je po imenu svog naručioca i korisnika dobilo naziv Divoševo evanđelje, otkriveno 1960. godine. Iz historije grada sačuvana je u dubrovačkim izvorima jedna epizoda iz svakodnevnog, inače izuzetno teškog života, srednjovjekovnog bosanskog čovjeka. Naime, 1370. godine u Dubrovniku izvjesna Stojna iz Srebrenika (de Srebrenich) sa sinom Tvrtkom izjavila je da ih je Pauluško Kudelinović kupio od Vukosava Stjepkovića za 40 perpera. 

Geostrateška važnost grada Srebrenika u odbrani sjevernih granica bosanske države vidljiva je iz ugarskog napada 1363. godine, kada je kralj Ludovik, pravdajući ovaj potez ratom protiv heretika i patarena, napao bosanske granice u dva navrata. Nakon što je kraljeva opsada Sokola na Plivi završila neuspješno, septembra mjeseca poslana je nova vojna na čelu sa palatinom Nikolom Kontom i ostrogonskim nadbiskupom čije su trupe provalile u Usoru (in Vzura) i započele opsadu grada Srebrenika. I ova vojna kampanja doživjela je potpuni neuspjeh, a ostala je upamćena po jednoj ineresantnoj epizodi, ostrogonski nadbiskup Nikola, vjerovatno u metežu koje je nastupio uslijed poraza, izgubio je veliki državni pečat.  

Krajem XIV i početkom XV stoljeća Usora i grad Srebrenik postali su poprištem ugarsko-bosanskih ratova koji su, pored težnje da se ustoliče na bosansko prijestolje ugarski kandidati ili da se osvoje određene teritorije, prvenstveno imali za cilj stavljanje Bosne pod direktnu vlast ugarske krune. U jednom takvom pohodu iz 1405. godine, koji je pokrenut pod izgovorom da se ponovno na prijestolje vrati svrgnuti kralj Ostoja, mačvanski ban Ivan Morović opustošio je Usoru i osvojio tvrdi Srebrenik koji je u narednom periodu postao glavno ugarsko uporište za daljnje napade na Bosnu. Gubitak Srebrenika teško je pao bosanskoj strani, predvođenoj hercegom Hrvojem Vulčićem Hrvatinićem i novim kraljem Tvrtkom II, koja je u narednih nekoliko godina nastojala da vrati grad pod svoju kontrolu, ali bez konkretnog uspjeha. Zbog toga je braniocima grada Srebrenika (castrum Zrebernik) kralj Sigismund, poveljom od 24. februara 1409. godine, kao nagradu dodijelio plemićki status. Ugarska posada ostaće u Srebreniku i u narednim decenijama, što se, između ostalog, vidi i iz epizode od 1430. godine kada su Dubrovčani u Konavoskom ratu tražili od kralja Sigismunda vojsku koja bi se pridružila Matku Talovcu u Srebreniku (castri Srebrenich in Usura) i odatle vršila pritisak na posjede Pavlovića.

Usora je tokom XV stoljeća bila na udaru osmanskih vojnih pohoda koji su imali za cilj pljačkanje i destabilizaciju ovog prostora. Poznato je da su osmanske trupe 1426. godine u dva navrata pustošile Usoru i napadale grad Srebrenik (Ussore in Srebrnich). U osmanske ruke grad Srebrenik je prvi put pao nešto prije 1443. godine. Bio je to veliki udarac ugarskoj ratnoj politici, čime su ozbiljno bile ugrožene njene pozicije prema Bosni i Osmanskom carstvu. Osmanska vlast nad Srebrenikom bila je kratkotrajna što otvara pitanje o tome kakva je bila daljnja sudbina ovog grada. U historiografiji su nuđena riješenja od toga da je grad ponovno došao pod vlast bosanskog kralja, do toga da je sa njim gospodario despot Đurađ Branković koji je potom grad ustupio Ugrima 1452. godine, nakon što se izmirio sa gubernatorom Jankom Hunjadijem. Također, ostaje otvoreno pitanje kada su Osmanlije po drugi put osvojile Srebrenik, da li je to bilo 1460. ili pak 1462. godine. Pouzdano se zna da je grad osmankom osvajaču preoteo ugarski kralj Matija Korvin 1464. godine i tu godinu dana kasnije smjestio sjedište novoosnovane Srebreničke banovine. Defenitivan pad Srebrenika u osmanske ruke, također, nije sasvim pouzdan, najvjerovatnije se to odigralo u vremenskom rasponu od 1510. do 1519. godine.  

Danas je srebrenička tvrđava dobro očuvana prvenstveno zbog čvrstoće zidova. Konzervatorski radovi na tvrđavi započeti su 1954. a nastavljeni su u periodu od 1978. do 1980. godine. Od srednjovjekovnog izgleda grada malo je danas sačuvanih ostataka. Grad se sastojao od tri dijela, koji su se mogli zasebno braniti. Najniži nivo utvrde predstavlja kapija dok je najviši dio najjača kula sa zgradom i cisternom. Glavna branič-kula sastojala se od prizemlja i još dva sprata, a debljina zidova iznosi od 1,6 do 1,85 metara. Stambena zgrada, smještena uz kulu, arhitektonski pripada osmanskom razdoblju, ali po svom položaju podsjeća na neke starije bosanske gradove. Također, kula koju su Osmanlije pretvorile u džamiju, vjerovatno pripada srednjovekovnom periodu. U cjelini, grad Srebrenik predstavlja dobar primjer korištenja nepristupačne stijene za izgradnju izuzetno dobro utvrđenog grada.

Bibliografija:

  • Anđelić, Pavao: „Postojbina i rod Divoša Tihoradića“, Slovo: časopis Staroslavenskog instituta u Zagrebu 25-26, Zagreb, 1976, 231-239.
  • Anđelić, Pavao: „O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku“, Prilozi Instituta za istoriju 13, Sarajevo, 1977, 17-45.
  • Basler, Đuro: „Stari grad Srebrnik i problematika njegove konzervacije“, Naše starine 4, Sarajevo, 1957, 119-130.
  • Basler, Đuro: „Srebrenik“ u: Arheološki leksikon BiH, II, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 108.
  • Ćirković, Sima: Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964.
  • Dinić, Mihailo: Iz dubrovačkog arhiva, III, SANU (Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, Odeljenje 3, Knjiga 22), Beograd, 1967.
  • Fermendžin, Eusebius: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Academia scientarium et artium Slavorum meridionalium, Zagrabiae, 1892.
  • Handžić, Adem: Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975.
  • Kovačević Kojić, Desanka: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.
  • Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
  • Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006.
  • Miklosich, Franz: Monumenta serbica historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Apud Guilelmum Braumüller, Wiennae, 1858.
  • Mrgić, Jelena: Severna Bosna 13-16. vek, Istorijski institut (Posebna izdanja 55), Beograd, 2008.
  • Nilević, Boris: „Sjeveroistočna Bosna u tokovima srednjovjekovne evropske historije“, Bosna franciscana 4(6), Sarajevo, 1996, 15-36.
  • Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
  • Smičiklas, Tadija: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XIII, JAZU, Zagreb, 1915.
  • Stojanović, Ljubomir: Stare srpske povelje i pisma, I (1), SKA, Beograd-Sremski Karlovci, 1929. 
  • Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.
  • Živković, Pavao: „Usora i Soli – poprište značajnijih historijskih događaja u XIV i XV stoljeću“, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne 15, Tuzla, 1984, 33-45.