Vojislav Vukčić (XIII st. – najvjerovatnije prije 1393.) je, po svemu sudeći, najmlađi sin vojvode Vukca Hrvatinića. Pored Vojislava vojvoda Vukac imao je još tri sina, Hrvoja, najstarijeg i svakako najpoznatijeg, Vuka, hrvatskog bana, i Dragišu koji je bio gospodar župe Glaž. Budući da je o Vojislavu sačuvano malo izvornih svjedočanstava, naročito u  odnosu na njegovu braću Hrvoja i Vuka, može se konstatirati da je djelovao u sjeni ostalih članova vlasteoskog roda Hrvatinića. U svom političkom i vojnom angažmanu koji se može pratiti svega nekoliko godina nije odstupao od orijentacije svoje braće, odnosno bio je dosljedni pristaša Vladislava Napuljskog u borbi za ugarski tron, a na štetu Sigismunda Luksemburškog. Vrijeme pojave i nastupanja Vojislava na historijskoj pozornici pada u vrijeme snažnog razvoja srednjovjekovne bosanske države, predvođenje sposobnim i energičnim kraljem Tvrtkom I. To je vrijeme snažnog teritorijalnog širenja bosanskog kraljevstva u kojem aktivno učešće uzimaju i Hrvatinići prvenstveno nastojeći da povrate izgubljene baštinske posjede koji su njihovi prethodnici ustupili ugarskom kralju nekoliko decenija ranije. Tako su sinovi vojvode Vukca poduzeli čitav niz vojnih operacija osamdesetih godina XIV stoljeća na onim oblastima ugarske države koji su bili u njihovom susjedstvu pri čemu su u njihove ruke padali gradovi Greben, Ključ, Kozara i Glaž. U ovim poduhvatima zasigurno je aktivno učešće uzeo i Vojislav. 

Vojislava Vukčića prvi put u historijskim izvorima susrećemo u jednoj od najupečatljivih epizoda u bosanskoj srednjovjekovnoj historiji, a riječ je o osvajanju Dalmacije koje je poduzeo kralj Tvrtko. Upravo su Hrvatinići bili jedni od glavnih aktera ovih događaja gdje ih pronalazimo kao najbliže saradnike bosanskog kralja. Godine 1388. poslao je kralj Tvrtko svog velikog vojvodu Hrvoja Vukčića u Knin, koji je već tad najvjerovatnije bio u bosanskim rukama iako ostaje nepoznato kada prelazi pod bosansku vlast, da pozove dalmatinske gradove na predaju. Tom prilikom poziv na predaju upućen je i trogirskom biskupu. Uz Hrvoja boravio je sa njim i njegov brat Vojislav.  Na apel o predaji dalmatinskih gradova braći Hrvatinića odgovorili su iz Trogira čije je poslanstvo upućeno u Knin 11. novembra 1388. godine. Međutim, pošto je poslanstvu data jasna instrukcija da samo ispitaju zahtjeve bosanske strane bez mogućnosti da daju bilo kakave garancije, ova misija nije dovela do željenih rezultata. Potom je na dalmatinsko ratište upućen čuveni Vlatko Vuković.

Nije moguće pobliže precizirati godinu smrti Vojislava Vukčića. Kao rješenja uzimaju se godine sa kraja XIV i početka XV stoljeća. U rješavanju ove enigme od posebnog je značaja evanđelje tepčije Batala Šantića od 1393. godine gdje se navodi da je ovaj bosanski velikaš bio oženjen Resom, kćerkom vojvode Vukca Hrvatinića. Nadalje, precizirano je da je njegova supruga imala tri brata od kojih je jedan bio „vojvoda bosanski“, drugi „knez bosanski“ a treći „ban hrvatski“. „Vojvoda bosanski“ trebao bi biti Hrvoje Vukčić Hrvatinić, „knez bosanski“ je Dragiša Vukčić budući da je bio knez Glaža, a „ban hrvatski“ je naravno Vuk Vukčić. Ime četvrtog sina vojvode Vukca, Vojislava, nije slučajno izostavljeno, vjerovatno je umro prije toga. Stoga, godinu smrti Vojislava Vukčića trebalo bi tražiti prije 1393. godine, što bi u konačnici značilo da je umro relativno mlad s obzirom da je, najvjerovatnije bio najmlađi sin vojvode Vukca. Pojedini historičari su stupac iz čuvene nekropole kod Zgošće kod Kaknja, koji se danas čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, pripisivali Vojislavu Vukčiću, što pak ostaje u sferi nagađanja. 

O bračnim vezama Vojislava Vukčića ništa se ne zna, jedino je poznato da je imao sina Juraja Vojsalića koji je poslije smrti svog strica Hrvoja Vukčića Hrvatinića bio najistaknutiji član vlasteoskog roda Hrvatinića. Upravo po Vojislavu Vukčiću ova grana Hrvatinića prozvana je Vojsalićima i imala je ulogu u posljednjim decenijama bosanske samostalnosti.

Bibliografija:

  • Ćorović, Vladimir: Historija Bosne, I, SKA (Posebna izdanja 129, Društveni i istoriski spisi 58), Beograd, 1940, 325.
  • Mazrak, Ema: „Stupac iz Donje Zgošće kod Kaknja: analiza i interpretacija ikonografskih sadržaja, historijskog i naručiteljskog konteksta“, Hercegovina 7, Mostar, 2021, 11.
  • Mrgić-Radojčić, Jelena: Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjaluci-Istorijski institut u Banjaluci, Beograd-Banja Luka, 2002, 75, 77, 115.
  • Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, 46.
  • Lucić, Ivan: Povijesna svjedočanstva o Trogiru, II, Čakavski sabor, Split, 1979, 756.
  • Rački, Franjo: „Notae Joannis Lucii“, Starine 13, Zagreb, 1881, 248.
  • Perojević, Marko: „Kralj Stjepan Tvrtko I“ u: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo, 1942, 337.
  • Stojanović, Ljubomir: „Jedan prilog k poznavanju bosanskijeh bogumila“, Starine 18, Zagreb, 1886, 232. 
  • Šišić, Ferdo: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, MH, Zagreb, 1902, 20, 67.