strani izvori

kALenDAR

stećci

VLADARI

Prvi spomen Bosne

Pojava bosanske države vezana je za današnju centralnu Bosnu, područje gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne, sarajevskog i visočkog polja do zeničke kotline. Prvi spomen Bosne kao političkog organiziranog prostora sadržan je u djelu bizantskog cara  Konstantina VII Porfirogenita sredinom X stoljeća u djelu, koje je 1611. godine od strane prvog izdavača nazvano De administrando imperio. Ovo djelo je nastalo u periodu 948-952. godine. Pišući ovo djelo bizantski car je koristio različite izvore, a o Bosni je bio jako skromno obaviješten. Bizantski car u 32. poglavlju svog djela na kraju spiska kastra oikoumena u pokrštenoj Srbiji spominje horion Bosna, te crkvena središta Kateru i Desnik. U nauci egzistira više tumačenja termina horion, međutim preovladava mišljenje kako se radi o terminu zemlja ili mala zemlja. Svi dosadašnji pokušaji konkretnije ubikacije gradova Katere i Desnika nisu donijeli održive rezultate. Prema shvatanju bizantskog cara Bosna je u ovo vrijeme, u pobliže nepoznatom kontekstu, priznavala suprematiju Srbije. Iz ovakvog tumačenja proizilazi da je Bosna imala vlastitu crkvenu organizaciju, odnosno da je bila zaseban politički prostor – država odnosno kneževina. Priznavanje suprematije snažnijeg susjeda u okolnostima koje opisuje bizantski car nedvojbena je činjenica, međutim uspostava crkvenih središta ukazuje na raniju samostalnost zemlje Bosne.

Prvi vladar Bosne

Podaci o prvom vladaru bosanske države obavijeni su velom misterije i u sjeni su nepouzdanih izvora. Oni potiču iz hronike poznate pod imenom Gesta Reg(n)um Sclavorum (poznato i pod imenima Ljetopis popa Dukljanina i Barski rodoslov) djelu sačinjenom u drugoj polovini XII stoljeća. U ovom izvoru spominje se i prvi imenom poznati bosanski knez Stjepan kojeg je na vlast u Bosni postavio dukljanski kralj Bodin osamdesetih godina XI stoljeća. O Stjepanu pišu i dubrovački hroničari: Mavro Orbini u djelu Il regno de gli Slavi objavljenog 1601. godine u Pesaru, Jakov Lukarević u hronici Copioso ristretto de gli annali di Ravsa, objavljenog u Veneciji 1605. godine. Orbini u svom djelu Stefana navodi s titulom kralja, te donosi podatke o Stefanovim nasljednicima, sinu Vukmiru koji ga je naslijedio na vlasti, te o njegovom nasljedniku Krešimiru. Prema nastavku priče Krešimir nije imao muških potomaka, te je svoju kćer udao za ugarskog kralja, a od tog perioda ugarski vladari se nazivaju kraljevima Hrvatske i Bosne. Radi se informacijama i
genealogiji kojoj je iz današnje perspektive teško ući u porijeklo, a samim tim i usporediti ova saznanja sa izvorima druge vrste.

Ban Borić

Prvi imenom poznati bosanski ban koji se pojavljuje u diplomatičkom materijalu, čiju je vladavinu moguće u najgrubljim crtama uokviriti, te koji je ujedno označio jedan novi period u bosanskoj medievalnoj prošlosti bio je ban Borić koji se u izvorima prati od 1153-1163. godine. Izvorne podatke Boriću u svojoj hronici donosi bizantski činovnik Jovan Kinam.  On navodi kako je ban Borić učestvovao u ratu protiv Bizanta na strani ugarskog kralja koji se odvijao oko Braničeva, te se tom prilikom sukobio sa bizantskom vojskom. Sačuvana je i povelja bana Borića datirana 1158/1159. godine kojom se lokrumskim benediktincima daju posjedi na Mljetu, međutim historiografija je ustanovila kako se radi o falsificiranoj povelji. Na vladavinu bana Borića uk dokument ugarskog kralja Andrije II  iz 1209. godine. U dokumentu ugarskog kralja Andrije II iz 1209. godine navedeno je kako je ban Borić uz dozvolu kralja Stefana IV za spas svoje duše poklonio templarima selo Esdel (Zdelja) u Slavoniji, a darovanje je potvrdio i kralj Bela III. O banu Boriću pišu Orbini, Lukarević, te Junije Rastić u djelu Cronicha Ragusina. Njegovi navodi o sukobu Borića i Dubrovnika u historiografiji nisu prihvaćeni kao vjerodostojni. Historiografija je
saglasna kako je nakon spomena iz 1163. godine ban Borić vjerovatno ubrzo i umro.

Ban Kulin

Prijelomni period bosanske pojavnosti i prepoznatljivosti na regionalno i evropskom nivou predstavlja doba vladavine bana Kulina koji je, prema sačuvanim izvorima vladao od 1180. do 1204. godine. Iako Kulin u izvorima nije frekventno zastupljen radi se o dobu ispunjenom velikim  preokretima koji su imali dalekosežne posjedice. Uz nazočnost ugarskih vladara, Kulin je vodio samostalnu politiku i snažno kontrolirao državni teritorij, a najznačajnija dostignuća ostvario je na međunarodnom planu. Ban Kulin učestvuje sa svojom vojskom u regionalnim sukobima, njegova porodica ostvaruje političke brakove sa susjedima, prepoznaje ekonomske modele razmjene dobara i razvoja privrede, te iskazuje vladarsku zrelost u odnosima sa Rimskom crkvom. Upravo posljednja dvije odlike Kulinove vladavine predstavljaju jedne od najinteresantnijih događaja u historiji
srednjovjekovne Bosne. Ništa manje intrigantna nije niti izreka koja se sačuvala do danas, a koja govori o banu Kulinu i dobrim danima za njegove vladavine.

Optužbe za herezu

Za Kulinove vladavine pojavljuju se i prvi podaci koji govore o nekom obliku vjerskog učenja koji nije u skladu sa propisima Katoličke crkve. Radi se o optužbama dukljanskog vladara Vukana  koji je 1199. godine dojavio papi Inocentu III  kako se u Bosni širi krivovjerje u koje je zaveden ban Kulin sa svojim rodom, te da je u zabludu uveo oko deset hiljada ljudi koje naziva terminom christianorum. Stoga je Vukan molio papu da kaže ugarskom kralju da ih istrijebi. Radilo se svakako o političkim motivisanim optužbama i diskreditaciji bosanskog bana. Do papine reakcije došlo je u oktobru 1200. godine, kada se obratio kralju Emeriku i rekao da raspolaže sa informacijama da je bosanski ban Kulin u svoju zemlju prihvatio i pružio zaštitu većem broj patarena koji su protjerani iz Splita i Trogira. Imajući to u vidu Inocent III nalaže ugarskom kralju da ukoliko Kulin ne bude mogao popraviti situaciju da bosanskog bana i krivovjerce protjera iz Bosne. Nastavak događaja pratimo iz pisma pape Inocenta III upućenog novembra 1202. godine upućenom svom kapelanu Ivanu de Casamarisu i splitskom nadbiskupu Bernardu. U pismu Inocenta iz novembra 1202. godine papa ističe kako se Kulin pravdao su to katolici, te je u Rim poslao neke od optuženih koji su tamo boravili kako bi se njihova vjera provjerila. Uporedo je zamolio papu da u Bosnu pošalje nekog ko bi ispitao njihovu vjeru i način života. Ovu odgovornost je Inocent III povjerio kapelanu Ivanu i splitskom nadbiskupu Bernardu, nalažući im da provjere o čemu se radi i ukoliko se ukaže da se radi o krivovjercima da ih izvedu na pravi put.

Bilinopoljska abjuracija

Epilog denuncijacija o krivovjerstvu i izvršene provjere od strane izaslanika Rimske crkve sažet je izjavi krstjana iz aprila 1203. godine. Prema ovom izvoru u mjestu Bolino Poilo pored rijeke Bosne predstavnici (priors) onih koji su se nazivali Christiani u prisustvu kapelana Ivana de Casamarisa, bana Kulina i dubrovačkog arhiđakona Marina zakleli su se na vjernost detaljno obrazloženim zapovijedima Rimske crkve, a odrekli su se krivovjerja zbog kojeg su optuženi.  Iste zakletve ponovili su dvojica predstavnika uz nazočnost kapelana Casamarisa i sina bana Kulina i u Ugarskoj pred kraljem Emerikom. Iz teksta izjave kojim se krstjani odriču ranijih postupaka i prihvataju određene korekcije uočava se kako Casamaris nije pronašao onu skupinu krivovjernika koja je navodno u ranijim godinama pronašla utočište u Bosni, nego se pristupilo modeliranju specifične prakse sveštenstva u Bosni, te ispravkama standardnog vjerskog života koji je bio dio zvanične Rimske crkve. Upečatljivije korekcije ticale su se svojevrsne latinizacije bosanske biskupije koju je predlagao i Casamaris u pismu za Inocenta III.

Ban Stjepan

Nakon smrti bana Kulina, sa titulom bana navodi se pobliže nepoznati ban Stjepan. Podatak o njegovoj vladavini sačuvan je u tri pisma pape Grgura IX od 8. augusta 1236. godine. Prema prvom pismu papa uzima pod svoju zaštitu usorskog kneza Sibislava, sina nekadašnjeg bosanskog bana Stjepana. Drugim dokumentom Grgur IX prima pod svoju zaštitu Ancilu, udovicu bana Stjepana, a trećim dokumentom papa traži od ostrogonskog nadbiskupa da ne dozvoljava uznemiravanje Ancile, udovice bosanskog bana Stjepana. Ovi podaci pokazuju na činjenicu kako u vrijeme sastavljanja ovog dokumenta Stjepan više nije bio među živima. Historiografija pravi hipotezu između bana Stjepana i Kulinovog sina, za kojeg se zna kako je tokom aprila 1203. godine boravio kod ugarskog kralja Emerika zajedno sa bosanskim crkvenim starješinama. Tada se Kulinov sin, zajedno sa delegacijom, obavezao ugarskom kralju i kaločkom nadbiskupu da neće trpiti i braniti heretike. Zbog nedostatka podataka teško je potvrditi da li je zaista ban Stjepan koji se spominje u spomenutim pismima iz augusta 1236. godine bio Kulinov sin koji je naslijedio oca i vladao Bosnom u prve dvije decenije XIII stoljeća.

Ban Matej Ninoslav

Ban Matej Ninoslav se prvi put spominje u izvorima 1233. godine kao ugarski vazal i katolik koji se odriče heretičkog učenja svojih prethodnika. Njegovu vladavinu obilježili su vjerski sukobi, pokušaji latinizacije bosanske biskupije, križarski pohod ugarskog hercega Kolomana pod zastavom Rimske kurije, početak gradnje katedralne crkve, te dislokacija bosanske biskupije u Đakovo. Iako se čitavu deceniju nalazio pod snažnim ugarsko-rimskim pritiscima Ninoslav se konstantno uspijevao održati u barem jednom dijelu Bosne. Ninoslav je u proljeće 1240. godine sa grupom svojih vlastelina posjetio Dubrovnik, a izbijanje Tatara u Ugarsku u proljeće 1241. godine uveliko je pomoglo Ninoslavu da obnovi svoju vlast u čitavoj Bosni. Tokom 1243. godine Ninoslav je učestvovao u sukobu između Trogira i Splita, te je sa svojom vojskom i Splićanima opsjedao grad Klis. Poslije toga se vratio u Bosnu, ostavivši u Splitu svog kneza. Naredni podatak o banu Ninoslavu sadržan je u povelji kralja Bele IV iz jula 1244. godine prema kojoj je ban prihvatio ugarsku suprematiju uz potpunu samostalnost u unutrašnjem upravljanju državom. Ban Ninoslav se posljednji put u izvorima spominje 1249. godine kada je Dubrovčanima izdao povelju o slobodama identičnu po sadržaju spomenutoj povelji iz 1240. godine. Okolnosti pod kojima je završena njegova vladavina zbog nedostatka izvora nisu pobliže poznate.

Križarski pohod na Bosnu

Otpor bosanske vlastele i drugih faktora prema latinizaciji bosanske biskupije vodio je u sunovrat odnose Bosne i Rima. Prekid u nizu domaćih biskupa slavenske službe uz kidanje veza između Dubrovnika i bosanske biskupije pokazao se sudbonosnim potezom. Već februara 1234. godine papa nagovještava križarski rat protiv heretika u Bosni, a nekoliko mjeseci kasnije dozvoljava biskupu Ivanu dodjeljivanje indulgencija onima koji krenu protiv ovih heretika. Do kulminacije vjerskih odnosa prožetih političkim ambicijama došlo je početkom 1238. godine kada je papa bosansku biskupiju uzeo pod svoju direktnu jurisdikciju. Uporedo sa ovim aktivnostima započeo je i vojni napad hercega Kolomana na bosansku državu, njegove uspjehe u suzbijanju heretika i heretičkog učenja hvali papa Grgur IX u svojim pismima iz decembra 1238. godine. Kako bi ovaj
križarski pohod ostvario što značajnije rezultate papa je nastojao susjedne crkvene dostojanstvenike motivirati za slanje dodatnih križara i novca u Bosni kako bi se tamošnja hereza iskorijenila. U Bosni je najverovatnije boravila križarska vojska pod hercegom Kolomanom početkom 1438. godine. Radilo se o vojnim pohodima koji nisu imali značajniji uspjeh, što se uočava iz papinog pisma s kraja 1239. godine u kojem i dalje poziva na borbe u Bosni. Ban Ninoslav očigledno nije sudjelovalo u ovim sukobima, držao se u jednom dijelu Bosne, vjerovatno upravo u onom dijelu o kojem piše krajem 1238. godine papa Grgur IX biskupu Ponsi kako je potrebno da se bori protiv preostalih heretika.

Dislokacija bosanske biskupije u Đakovo

Izmještanje bosanske biskupije u Đakovo na teritorij ugarske predstavlja jedan od važnijih događaja u historiji srednjovjekovne Bosne. Kako razni pokušaji sprovedeni tridesetih godina XIII stoljeća, poput latinizacije bosanske biskupije, dovođenje stranaca na poziciju biskupa u Bosnu, te otvoreni križarski rat protiv bosanskog vladara, vlastele i heretika nisu urodili plodom, Rimska kurija je početkom 1238. godine bosansku biskupiju uzela pod svoju direktnu jurisdikciju, a zatim je pristala 1247. godine da sve buduće akcije protiv Bosne budu dirigirane ugarskim odobrenjem. Na ovaj način je papa pokušao motivirati kralja Belu IV i kaločkog nadbiskupa za daljnje borbe protiv prakticiranja vjere u Bosni. Uporedo sa ovim događajima, nadležnost nad bosanskom biskupijom potvrđena je kaločkom nadbiskupu. Radilo se o ambicijama ugarskih vladara da ostvare patronatsko pravo nad bosanskom biskupijom i bosanskim vladarima koje su nastojali pretvoriti u svoje vazale. Krajnji rezultat ugarskog pritiska i demonstracije zamišljenog prava na bosansku državu bio je izmještanje bosanske biskupije u Đakovo na prostor Ugarske s čime su odnosi Bosne i Rimske kurije potpuno prekinuti, a glavna prepreka njihovom razvoju u narednim stoljećima postaju ugarski kraljevi. Ovo izmiještanje obavljeno je najvjerovatnije u vremenskom periodu između augusta 1247. i maja 1252. godine.