Prve optužbe za herezu u Bosni

Za vladavine bana Kulina pojavljuju se i prvi podaci koji govore o nekom obliku vjerskog učenja koji nije u skladu sa propisima Katoličke crkve. Uzimajući u obzir činjenicu kako će ovaj način diskvalifikacije biti korišten i u narednim stoljećima događaji s kraja XII i početka XIII stoljeća predstavljaju početnu etapu ovog segmenta bosanske medievalne prošlosti. Radi se o optužbama dukljanskog vladara Vukana (1195-1207) koji je 1199. godine dojavio papi Inocentu III (1198-1216) kako se u Bosni širi krivovjerje u koje je zaveden ban Kulin sa svojim rodom, te da je u zabludu uveo oko deset hiljada ljudi koje naziva terminom christianorum. Stoga je Vukan molio papu da kaže ugarskom kralju da ih istrijebi.  Radilo se svakako o političkim motivisanim optužbama i diskreditaciji bosanskog bana. Do papine reakcije došlo je u oktobru 1200. godine, kada se obratio kralju Emeriku (1196-1204) i rekao da raspolaže sa informacijama da je bosanski ban Kulin u svoju zemlju prihvatio i pružio zaštitu većem broj patarena koji su protjerani iz Splita i Trogira. Imajući to u vidu Inocent III nalaže ugarskom kralju da ukoliko Kulin ne bude mogao popraviti situaciju da bosanskog bana i krivovjerce protjera iz Bosne. Prema hronici Tome, splitskog arhiđakona, zadarski građani braća Matej i Aristodije, slikari i zlatari, su protjerani iz Splita i ekskomunicirani od strane nadbiskupa Bernarda jer su mnoge tamošnje stanovnike zarazili herezom. Upravo spomenuta braća prema ovom izvoru su često boravila i kretala se po Bosni.  Nastavak događaja pratimo iz pisma pape Inocenta III upućenog novembra 1202. godine upućenom svom kapelanu Ivanu de Casamarisu i splitskom nadbiskupu Bernardu. U pismu Inocent opisuje pismo kralju Emeriku u kojem mu je nalagao da prisili Kulina na protjerivanje i konfiskaciju imovine svima onima koji su osumnjičeni i ozloglašeni zbog krivovjera. Papa ističe kako se Kulin pravdao su to katolici, te je u Rim poslao neke od optuženih koji su tamo boravili zajedno sa dubrovačkim nadbiskupom Bernardom i arhiđakonom Marinom, kako bi se njihova vjera provjerila. Uporedo je zamolio papu da u Bosnu pošalje nekog ko bi ispitao njihovu vjeru i način života. Ovu odgovornost je Inocent III povjerio upravo kapelanu Ivanu i splitskom nadbiskupu Bernardu, nalažući im da provjere o čemu se radi i ukoliko se ukaže da se radi o krivovjercima da ih izvedu na pravi put. 

Epilog denuncijacija o krivovjerstvu i izvršene provjere od strane izaslanika Rimske crkve sažet je izjavi krstjana iz aprila 1203. godine. Prema ovom izvoru u mjestu Bolino Poilo pored rijeke Bosne predstavnici (priors) onih koji su se nazivali Christiani u prisustvu kapelana Ivana de Casamarisa, bana Kulina i dubrovačkog arhiđakona Marina zakleli su se na vjernost detaljno obrazloženim zapovijedima Rimske crkve, a odrekli su se krivovjerja zbog kojeg su optuženi. Iste zakletve ponovili su dvojica predstavnika uz nazočnost kapelana Casamarisa i sina bana Kulina i u Ugarskoj pred kraljem Emerikom. Iz teksta izjave kojim se krstjani odriču ranijih postupaka i prihvataju određene korekcije uočava se kako Casamaris nije pronašao onu skupinu krivovjernika koja je navodno u ranijim godinama pronašla utočište u Bosni, nego se pristupilo modeliranju specifične prakse sveštenstva u Bosni, te ispravkama standardnog vjerskog života koji je bio dio zvanične Rimske crkve. Upečatljivije korekcije ticale su se svojevrsne latinizacije bosanske biskupije koju je predlagao i Casamaris u pismu za Inocenta III. Historiografija je o ovom događaju predstavila više tumačenja, kristališe se ideja kako potezi Crkve nisu ostvarili značajniji rezultat, međutim kroz ove događaje je iskovan model koji će ostati trajna tekovina isprepletenih političko-vjerskih odnosa u krugu kojeg su činili bosanski vladari, Rimske pape i ugarski kraljevi.

Izvori i literatura:

  • Basler Đuro, „Bosanska crkva za vladavine bana Kulina“, Prilozi, br. 9/1, Sarajevo 1973, 20-21. 
  • Ćirković Sima, „Bosanska crkva u bosanskoj državi“, u: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine I: Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države, ur. Enver Redžić, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1987, 201-203.
  • Ćorović Vladimir, „Ban Kulin“, Godišnjica Nikole Čupića knj. XXXIV, Beograd 1921, 21-24. 
  • Ćošković Pejo, „Interpretacija Kniewaldova kritičkog izdanja Bilinopoljske izjave“, Prilozi, br. 32, Sarajevo 2003, 75-115.
  • Dall'Aglio Francesco, „Innocent III ant South-Eastern Europe: Orthodox, Heterodox, or Heretics?“, Studia Ceranea, No. 9, Lodz 2019, 17-18.
  • Fine John V.A., Bosanska crkva: Novo tumačenje, Bosanski kulturni centar, Sarajevo 2005, 138-146. 
  • Hašimbegović Elma, „Prvi pomen krstjana u srednjovjekovnoj Bosni (Analiza izvora s kraja XII i početka XIII stoljeća)“, u: Fenomen „krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, ur: Franjo Šanjek, Institut za istoriju u Sarajevu-Hrvatski institut za povijest, Sarajevo-Zagreb 2005, 416-421.
  • Kniewald Dragutin, „Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima“, Rad Jugoslovenske akademija nauka i umjetnosti, knj. 270, Zagreb 1949, 127-144.
  • Majnarić Ivan, „Papinski kapelan Ivan od Casamarija i bilinopoljska abjuracija 1203. Papinski legat koji to u Bosni nije bio?“, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Sv. 50, Zadar 2008, 3-12.
  • Margetić Lujo, „Neka pitanja abjuracije iz 1203. godine“, Radovi Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, Sv. 46, Zadar 2004, 88-90.
  • Neralić Jadranka, „Srednjovjekovna Bosna u diplomatičkim spisima Rimske kurije“, u: Fenomen „krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, ur: Franjo Šanjek, Institut za istoriju u Sarajevu-Hrvatski institut za povijest, Sarajevo-Zagreb 2005,  374-377.
  • Smičiklas Tadija, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. II (1101-1200), Academia scientiarum et artium slavorum meridionalium auxilio regiminis Croat., Dalm. et Slav., Zagrabiae 1904, 334, 351-352. 
  • Smičiklas Tadija, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. II (1101-1200), Academia scientiarum et artium slavorum meridionalium auxilio regiminis Croat., Dalm. et Slav., Zagrabiae 1904, 14-15, 24-25, 36. 
  • Šanjek Franjo, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Barbat, Zagreb 2003, 70-86. 
  • Šanjek Franjo, „Papa Inocent III. (1198.-1216.) i bosansko-humski krstjani“, u: Fenomen „krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, ur: Franjo Šanjek, Institut za istoriju u Sarajevu-Hrvatski institut za povijest, Sarajevo-Zagreb 2005,  434-438.
  • Toma arhiđakon, Historia salonitana, Književni krug, Split 2003, 122-123.
  • Zadro Dejan, „Katarsko-dualistički pokret na istočnoj obali Jadrana i heretička Bosna“, Pro tempore, god. 2, br. 2, Zagreb 2005, 28-30.