Nakon smrti bana Kulina, sa titulom bana navodi se pobliže nepoznati ban Stjepan. Podatak o njegovoj vladavini sačuvan je u tri pisma pape Grgura IX od 8. augusta 1236. godine. Prema prvom pismu papa uzima pod svoju zaštitu usorskog kneza Sibislava, sina nekadašnjeg bosanskog bana Stjepana. Drugim dokumentom Grgur IX prima pod svoju zaštitu Ancilu, udovicu bana Stjepana, a trećim dokumentom papa traži od ostrogonskog nadbiskupa da ne dozvoljava uznemiravanje Ancile, udovice bosanskog bana Stjepana. Ovi podaci pokazuju na činjenicu kako u vrijeme sastavljanja ovog dokumenta Stjepan više nije bio među živima. Historiografija pravi hipotezu između bana Stjepana i Kulinovog sina, za kojeg se zna kako je tokom aprila 1203. godine boravio kod ugarskog kralja Emerika zajedno sa bosanskim crkvenim starješinama. Tada se Kulinov sin, zajedno sa delegacijom, obavezao ugarskom kralju i kaločkom nadbiskupu da neće trpiti i braniti heretike. Zbog nedostatka podataka teško je potvrditi da li je zaista ban Stjepan koji se spominje u spomenutim pismima iz augusta 1236. godine bio Kulinov sin koji je naslijedio oca i vladao Bosnom u prve dvije decenije XIII stoljeća. Prema pismu u kojem se ističe kako Sibislava i njegovu majku kao izuzetno vjerne rimskoj crkvi među bosanskim prvacima nalazeći se u „središtu perfidnog naroda“ papa Grgur IX uzima njih i njihova dobra lično u svoju zaštitu. Ovi podaci jasno govore kako ban Stjepan i njegovi nasljednici nisu imali jako uporište u narodu i da ih je vlastita nemoć i nužda nagnala da oslonac potraže na Rimskoj kuriji. Još jedan podatak o nestabilnoj vlasti bana Stjepana ilustrira i činjenica kako on nije uspio vlast nad Bosnom prenijeti na svoga sina Sibislava koji sa titulom kneza upravlja u oblasti Usore i Soli, koje su se nalazila pod ugarskom zaštitom. Kao očigledan zaključak nameće se mišljenje kako su otac i sin, ili obojica, izgubili uporište u Bosni u godinama prije izdavanja ove povelje. U ovo doba Bosna je bila veoma ozloglašena na papskoj kuriji zbog pojačanog širenja učenja kojeg je Rimska crkva okarakterisala kao heretičko. Papski legat Akoncije određen je da pođe u Bosnu sa neograničenim ovlastima, te mu je papa u pismu iz decembra 1221. godine pisao kako u Bosni heretici javno ispovjedaju svoju vjeru „kao što lamije doje svoju štenad golim sisama“, te je stoga pozvao kralja Andriju i sve ugarske biskupe da moćno nastupe kako bi ih uništili. Odmah zatim papa Grgur IX je uputio pismo i ostrogonskom nadbiskupu Ivanu sa približno istim sadržajem. Akoncije je stigao u Bosnu preko Splita, ali je započet rad zbog bolesti brzo okončao i vratio se u Dalmaciju. O širenju heretičkog učenja u Bosni u ovo vrijeme svjedoči i Grgurovo pismo Dubrovčanima koje je pozivao 1222. godine da što prije izaberu nadbiskupa, kako bi se suzila hereza u Bosni i iz Bosne, koja uzima sve više maha.
Bibliografija:
- Ćirković Sima, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd 1964.
- Ćorović Vladimir, Historija Bosne, Srpska kraljevska akademija, Beograd 1940.
- Perojević Marko, „Ban Stjepan“ u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, Hrvatsko katoličko društvo Napredak, Sarajevo, 1942.
- Smičiklas Tadija, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. IV (1236-1255), Academia scientiarum et artium slavorum meridionalium auxilio regiminis Croat., Dalm. et Slav., Zagrabiae 1906.