Ostrožac

Ostrožac danas predstavlja jedan od simbola Bosanske krajine i svakako je jedan od najpoznatijih starih gradova u Bosni i Hercegovini. Uvidom u njegovu burnu prošlost da se uočiti da je ovaj grad i tokom srednjeg vijeka imao veliki značaj u procesima koji su oblikovali tadašnju ugarsko i hrvatsku političku pozornicu, a pored toga ulazio je, doduše vrlo kratko, i u orbitu bosanskih velikaša. Smješten na stijeni koja predstavlja sastavni dio kanjona Une, na oko 379 metara nadmorske visine, grad je u srednjem vijeku kontrolisao put koji je išao dolinom Une ali i širi prostor u dubini njegovog zaleđa. Prvi pouzdan pisani trag koji svjedoči o postojanju Ostrošca je isprava, od 2. novembra 1321. godine, gdje se navodi da su Ostrožac (Ostrosecz), pred Zagrebačkim kaptolom, kupili knezovi Blagajski, Nikola III i Dujam, od Dobromera, Stjepana i Vuka, koji su prema nekim pretpostavkama bili članovi velikaškog roda Sičana. Devet godina kasnije, ugarski kralj Karlo I Robert je poveljom, od 9. decembra 1330., knezovima Blagajskim, definitivno priznao vlast nad gradom (locum castri Ostrosecz). Tako je Ostrožac došao pod kontrolu čuvenog plemićkog roda Babonića, čiji su ogranak bili knezovi Blagajski, koji je tokom XIV stoljeća bio jedan od najmoćnijih hrvatskih rodova na prostoru srednjovjekovne kraljevine Slavonije. Upravo Babonići predstavljaju najpoznatije srednjovjekovne gospodare grada Ostrošca, pa je tako njegova sudbina neraskidivo vezana za sudbinu ove porodice.   

Vlast Babonića nad Ostrošcom je potrajala do kraja XIV stoljeća, kada ovaj grad dolazi u doticaj sa bosanskim vlasteoskim rodom Hrvatinića. Naime, 1395. godine kralj Sigismund oduzeo je Babonićima Krupu i Ostrožac i naredne godine ustupio kao nagradu banu Vuku Vukčiću Hrvatiniću, bratu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji je nedavno postao njegov novi saveznik. S druge strane, bila je to kazna Babonićima koji su prethodno sarađivali sa bosanskom vlastelom koja je oponirala ugarskom kralju. Pored toga, Sigismund je te 1395. planirao vojni pohod na Bosnu pa je stavljanje ovih gradova pod njegovu kontrolu, a koji su se nalazili u bosanskom susjedstvu, bilo od velike važnosti. Gubitak Ostrošca i Krupe teško je pao Babonićima koji su zbog toga protestovali pred Zagrebačkim kaptolom, ali bez konkretnih rezultata. Do pohoda na Bosnu 1395. godine nije ni došlo, a Ostrožac je pod kontrolom Hrvatinića ostao najkasnije do 1406. kada se u izvorima tu spominje kraljevski kastelan. Kralj Sigismund povratio je Ostrožac najvjerovatnije u pohodu na posjede Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz 1405. godine kada je osvojen i susjedni Bihać. Na ovaj način definitivno je dokinuta bosanska vlast nad gradom. Godine 1419., poveljom ugarskog kralja Sigismunda Babonićima, grad Ostrožac (castri Oztrozechz) je opet došao pod njihovu vlast, čije je gospodarenje, sa manjim presjecima, potrajalo sve do osmanskih osvajanja. 

Tokom XVI stoljeća ni Ostrožac nije bio pošteđen osmanskih upada, što je natjeralo austrijske vlasti da tu postave krajišku posadu. Ostrožac je ovojio Ferhad-beg Sokolović 13. novembra 1577. godine, ali je naredne godine bio prisiljen da se povuče uslijed energične reakcije koruškom poglavara Juraja Khevenhüllera. Međutim, austrijsku vojsku pogodila je bolest i glad što su iskoristile Osmanlije i već iste godine (1578) definitivno stavile grad pod svoju kontrolu. 

Ostrožac je imao svoje podgrađe što je vidljivo iz povelje kralja Karla I Roberta iz 1330. godine gdje je opisan kao tvrđava (castri) i mjesto (locum), što jasno aludira na postojanje naselja tipa varoši gdje su djelovali zanatlije i trgovci. Početkom XV stoljeća, iz izvora je uočljivo da je Ostrožac slobodna općina na čijem čelu se nalazi sudac Smolac. Posebno je zanimljiv pečat ostrožačke općine čiji je izgled, doduše ne u upotpunosti, sačuvan na jednom dokumentu iz 1403. godine. Na pečatu je u sredini prikazana kula sa kruništem, dok je po rubovima ispisan natpis „…COMVNIT (ATIS OSTROCENSIS)…“. U Ostrošcu je djelovalo bratstvo sv. Katarine, a čini se da je i župna crkva bila upravo posvećena ovoj svetici. Također spomenute su još dvije crkve u gradu, crkva sv. Marije i crkva sv. Jurja.

Arhitektonske odlike grada Ostrošca moraju se sagledavati u kontekstu ugarske vlasti koja je u fortifikacijskom smislu dala gradu svoj specifičan ton, a kojeg opet treba posmatrati u širem kontekstu srednjoevropskog načina gradnje. Ostrožačka tvrđava jako je dobro očuvana, zahvaljujući restauracijama sa početka i sredine XX stoljeća, i njene zidine spadaju u red najkvalitetnijih u Bosni i Hercegovini. Tvrđava se prostire u pravcu istok-zapad dužine oko 185 metara, dok širina varira od 30 do 80 metara. Djelo srednjovjekovnih graditelja je kapi-kula i kružna branič-kula, smještene na istoku. Na branič-kuli uklesan je reljef na kojem je predstava zmaja. Pored kule smješten je i bunar. Kasnije se utvrđenje dogradnjom širi u pravcu zapada prvenstveno zaslugom osmanskih graditelja. Današnji izgled Ostrožac duguje najviše radovima Lothara von Berksa koji je u zapadnom dijelu izgradio neogotički dvorac. Ovaj dvorac u arhitektonskom smislu dodatno upotpunjuje srednjovjekovni izgled grada. Danas ostrožačka tvrđava ima snažan kulturni i turistički potencijal. 

Bibliografija:

  • Ćorović, Vladimir: Historija Bosne, I, SKA (Posebna izdanja 129, Društveni i istoriski spisi 58), Beograd, 1940.
  • Detelić, Mirjana: Epski gradovi: leksikon, Balkanološki institut SANU (Posebna izdanja 84), Beograd, 2007.
  • Horvat, Zorislav: „Kružne branič-kule u hrvatskoj Krajini u XVI. stoljeću“, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam 1(2-4), Zagreb, 1993, 159-188.
  • Kekez, Hrvoje: Plemićki rod Babonića do kraja 14. stoljeća, (rukopis doktorske disertacije).
  • Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
  • Kurtović, Almir: Pl. Berks i Ostrožac: tragovima jedne obitelji, Cvrčak, Banja Luka, 2017.
  • Lopašić, Radoslav: Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, MH, Zagreb, 1890.
  • Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006.
  • Ljubović, Enver: Stari srednjovjekovni utvrđeni gradovi i kule Cazina i Cazinske krajine, JU „Kulturni centar“ Cazin, Cazin, 2021.
  • Popović, Marko: „Srednjovekovne tvrđave u Bosni i Hercegovini“, u: Zbornik za istoriju BiH, I, (ur. Milorad Ekmečić), SANU (Odbor za istoriju Bosne i Hercegovine, Knjiga 1), Beograd, 1995, 33-55.
  • Raunig, Branka: „Ostrožac“ u: Arheološki leksikon BiH, II, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 23. 
  • Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
  • Smičiklas, Tadija: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, IX, JAZU, Zagreb, 1911.
  • Stanić, Damir: Bihać kao sjedište Bihaćke kapetanije i slobodni kraljevski grad, (rukopis doktorske disertacije).
  • Šišić, Ferdo: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, MH, Zagreb, 1902.
  • Thallóczy, Lajos – Barabás, Samu: A Blagay-csalad okleveltara. Codex diplomaticus comitum de Blagay, Kiadja a Magyar Tudományos Akadémia, Budapest, 1897.
  • Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.