Bjelaj

Grad Bjelaj je smješten na rubu Bilajskog polja uz cestu koja od Bosanskog Petrovca vodi prema Kulen Vakufu. Arheološki ostaci Bjelaja, zbog dobre očuvanosti, ukazuju na njegov grandiozan izgled tokom srednjeg vijeka. Međutim o njegovoj srednjovjekovnoj historiji malo toga se može sa sigurnošću reći. Bjelaj se u historijskim izvorima javlja dosta kasno, u drugoj polovini XV stoljeća, i do pada pod osmansku vlast spomenut je samo nekoliko puta. Shodno tome, naučni interes uglavnom se svodio na opservacije i analize gradskih zidina dok su nastojanja da se pobliže upoznaju glavne ličnosti i događaji koji su obilježili razvojne crte Bjelaja u potpunosti izostala. Pored toga, maglovite predstave o Bjelaju dodatno je pomutilo postojanje grada Bjelaja u Lici nedaleko od današnjeg Gospića, što je za slabo upućene istraživače otvorilo prostor za zamjenu ova dva grada. Ova činjenica dodatno reducira fundus izvora koji stoje na raspolaganju s obzirom da se pojedina izvorna svjedočanstva ne odnose na Bjelaj o kojem je ovdje riječ već upravo na lički Bjelaj.

Bjelaj je u upravnom smislu pripadao staroj županiji Pset koju još sredinom X stoljeća spominje car i pisac Konstantin VII Porfirogenet kao jednu od 14 županija koje su sačinjavale tadašnju hrvatsku državu. Granice županije nisu do kraja poznate, obično se uzima da je bila omeđena rijekama Unom i Uncem na zapadu i Sanom na istoku, dok je na sjeveru granica išla do Bihaća i Krupe a na jugu do današnjeg Drvara. Dakle, jezgro županije bilo bi upravo Bilajsko polje gdje se nalazio ovaj grad. Zahvaljujući dokumentu sa crkvenog sabora u Splitu, koji je održan 1185. godine, poznato je da je parohija Pset bila u sklopu Kninske biskupije. U drugoj polovini XIII stoljeća županija Pset podijeljena je na dvije manje: Veliki i Mali Pset. Ovdje je krajem XIII stoljeća svoje posjede imala plemićka porodica Babonića, da bi nešto kasnije sa županijom ovladali knezovi Bribirski, a od XV stoljeća ključnu ulogu preuzimaju Kolunići kojima je ova županija bila matična teritorija. Županija Pset graničila je sa bosanskom državom dodirujući se sa bosanskim župama Sanom i Banicom kojima su gospodarili Hrvatinići. Iako su Hrvatinići krajem XIV i početkom XV stoljeća proširili svoju teritoriju sve do Une, stavljajući pod svoju vlast gradove Bihać, Krupu, Ostrožac i Dubicu, jezgro županije Pset – Bilajsko polje, ostalo je van njihove kontrole. 

Mnoge onovremene hronike spominju grad Bjelaj kao mjesto u kojem je tokom 1461. godine ubijen pretposljednji bosanski kralj Stjepan Tomaš. Prema raznim hroničarima u ovom mjestu kralj Tomaš je ubijen od strane sina Stjepana Tomaševića i brata Radivoja Ostojića. Ove tvrdnje moderna historiografija je odbacila kao neutemeljenje. Značajnije informacije o Bjelaju započinju sa osmanskom prijetnjom, koja posebnu težinu dobija nakon propasti Bosanskog kraljevstva 1463. godine kada prostor županije Pset počinje da trpi konstantne provale osmanske vojske. Ni osnivanje Jajačke banovine 1464. nije moglo spriječiti pljačkaške pohode, koji su drastično mijenjali demografsku strukturu ovog prostora, što je natjeralo ugarske vlasti na dodatno utvrđivanje gradova. Godine 1495. zapisao je blagajnik ugarskog kralja Vladislava II da je Gašparu Perušiću isplatio svotu od 30 forinti za održavanje grada Bjelaja. Početkom XVI stoljeća, 1505. godine, gospodarica Bjelaja bila je kneginja Beatrica Frankopan, udovica hercega Ivaniša Korvina, čiji je kastelan Dujam Orlovčić zapovijedao posadama u Sokolu, Ripču i Bjelaju. Grad po svoj prilici nije bio u sklopu Jajačke banovine, kako je pogrešno tvrdila starija historiografija. Na četiri karte koje je izradio čuveni kartograf Sebastian Münster, objavljenim u periodu od 1545. do 1558. godine, na kojima je prikazan širi južnoslovenski prostor, ucrtana su čak tri grada pod nazivom Bjelaj (Wellai, Wellai, Zvellay), ali se pomnom analizom ustanovilo da se ni jedan od navedenih gradova ne odnosi na grad o kojem je ovdje riječ.

Kada su Osmanlije zauzele Bjelaj, također, nije poznato. Terminus ante quem je 1540. godina kada se prvi put spominje nahija Bjelaj u sastavu Neretvanskog kadiluka. Izgleda da je grad osmanskoj vojsci služio kao uporište za daljnja osvajanja što se vidi iz izvještaja upućenog bihaćkom kapetanu, od 29. juna 1573. godine, gdje se navodi da se osmanske trupe za predstojeći napad okupljaju u Bilajskom polju.

Današnji izgled grad Bjelaja duguje srednjovjekovnim i osmanskim graditeljima. Srednjovjekovni dio, smješten na južnoj strani, po svojim karakteristikama podsjeća na ostale gradove današnje sjeverozapadne Bosne koji su bili pod ugarskom vlašću. Tako srednjovjekovni tlocrt grada ima formu nepravilnog četverougla sa dominantnom kružnom branič-kulom na sjeverozapadnom dijelu. Ova kula, čija visina iznosi 16 metara, sagrađena je od tesane sedre. Uz kulu nalazio se glavni ulaz u grad. Svakako jedna od najznačajnijih zgrada u gradu bila je palača – dvorac koja po udobnosti pokazuje visok stepen zrele gotike. U sklopu gradskog kompleksa je i prostrano predgrađe opasano bedemima.

Bibliografija:

  • Ćurčić, Vejsil: „Starine iz okoline Bos. Petrovca“, Glasnik Zemaljskog muzeja 14, Sarajevo, 1902, 229-255.
  • Engel, Johann Christian von: Geschichte des Ungrischen Reichs und seiner Nebenländer, I, Erster Theil, Halle, 1797.
  • Glavaš, Tihomir: „Bjelaj“ u: Arheološki leksikon BiH, II, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 159.
  • Klaić, Vjekoslav. „Županija Pset (Pesenta) i pleme Kolunić“, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 15(1), Zagreb, 1928, 1-12.
  • Kozličić, Mithad: Unsko-sansko područje na starim geografskim kartama, Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH-Arhiv Unsko-sanskog kantona, Sarajevo-Bihać, 2003. 
  • Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
  • Lopašić, Radoslav: Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, MH, Zagreb, 1890.
  • Lopašić, Radoslav: Oko Kupe i Korane: mjestopisne i povjestne crtice, MH, Zagreb, 1895. 
  • Mirković, Petar: „Bilaj“, Glasnik Zemaljskog muzeja 2, Sarajevo, 1890, 152-164.
  • Mrgić-Radojčić, Jelena: Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjaluci-Istorijski institut u Banjaluci, Beograd-Banja Luka, 2002. 
  • Orbin Marvo, Il regno degli Slavi, Pesaro, 1601.
  • Porfirogenet, Konstantin: „Spis o narodima“ u: Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, II, (ur. Georgije Ostrogorski), SAN (Posebna izdanja 323, Vizantološki institut 7), Beograd, 1959, 9-74.
  • Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
  • Smičiklas, Tadija: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, II, JAZU, Zagreb, 1904. 
  • Stanić, Damir: Bihać kao sjedište Bihaćke kapetanije i slobodni kraljevski grad, (rukopis doktorske disertacije).
  • Šabanović, Hazim: Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
  • Thallóczy, Lajos – Barabás, Samu: Codex Diplomaticus comitum de Frangepanibus, II,  Magyar  Tudományos Akadémia, Budapest, 1913.
  • Thallóczy, Ljudevit: Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca: 1450. – 1527., Tisak Kr. zemaljske tiskare, Zagreb, 1916.
  • Truhelka, Ćiro: „Gazi Husrefbeg, njegov život i njegovo doba“, Glasnik Zemaljskog muzeja 24, Sarajevo, 1912, 91-234.
  • Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.