Dobrun

Prvi pisani podaci o Dobrunu potiču iz 16. marta 1407. godine i sačuvani su u jednom dubrovačkom ugovoru o prevozu robe. Šesnaest godina kasnije, 1423, dubrovački poklisari obavještavaju svoje nadređene da se prema Dobrunu zaputio vojvoda Radoslav Pavlović, kojim povodom ostaje nepoznato. Između ova dva momenta, 1421. godine, javljaju se prvi podaci koji upućuju na postojanje naselja podno Dobruna. Naime, te godine dubrovački poklisar našao je jednog trgovca iz Olova u mjestu Dobrun što se najvjerovatnije odnosi na dobrunsko podgrađe – Poddobrun, s obzirom da je naselje opisano kao „mjesto“ (loco), što u dubrovačkim izvorima označava podgrađa, otvorene trgove, ali i sela. U Poddobrunu (sotto Dobrun) boravio je proljeća 1433. vojvoda Radoslav Pavlović. Iako podgrađe Dobruna pokazuje izvjesne znakove privredne aktivnosti, na što upućuju duborovački izvori gdje su ostala sačuvana svjedočanstva o kreditnom zaduženju ovdašnjih trgovaca iz 1426. i 1429. godine, stavovi starije historiografije da je ovdje postojala dubrovačka kolonija su sasvim neutemeljeni. Štaviše, Dobrun je prvenstveno služio kao boravište vlastele, dok je privredna aktivnost njegovog podgrađa, u odnosu na druga naselja pod kontrolom Pavlovića poput Olova, Prače, Višegrada i Rogatice, bila minimalna. Gore navedeni podaci u grubim crtama skiciraju, inače vrlo oskudnu, pisanu historiju srednjovjekovnog Dobruna.

Kompleks grada Dobruna smješten je u donjem toku rijeke Rzav, istočno od Višegrada, na putu koji je dalje vodio prema Dubrovačkom drumu. Može se pretpostaviti da je tu postojala župa Dobrun, jer se u osmanskim izvorima 1469. godine spominje istoimena nahija. Nedaleko od dobrunske tvrđave nalazio se manastir Dobrun (danas je to manastir Uspenja Presvete Bogorodice) čije freske su otvorile prostor za rekonstrukciju ranije prošlosti grada Dobruna. Na freskama je prikazan, pored cara Stefana Dušana sa suprugom Jelenom i sinom Urošem, i ktitor manastira, izvjesni župan Pribil sa sinovima. Župan Pribil sagradio je manastir vjerovatno u četvrtoj deceniji XIV stoljeća pa se pretpostavlja da je u ovom razdoblju gospodario i gradom Dobrunom. Međutim, nakon izgradnje manastira Pribil se zamonašio i na njegovom mjestu naslijedili su ga sinovi Stefan i Petar. U podjeli oblasti Nikole Altomanovića, između kneza Lazara i bana Tvrtka 1373. godine, Dobrun je pripao bosanskoj državi da bi kasnije njime upravljali Pavlovići do osmanskih osvajanja.     

Po osvajanju bosanske države Osmanlije su u sklopu Bosanskog sandžaka, od osvojenih posjeda koji su prethodno pripadali Pavlovićima, formirali posebnu upravnu oblast koja je nosila naziv „Zemlja Pavlovića“ (Vilayet-i Pavli). U sklopu ove upravne jedinice bila je i nahija Dobrun. Analizom osmanskog popisa od 1468/69. godine došlo se do zaključka da varoš Dobrun, koja odgovara nekadašnjem podgrađu – Poddobrunu, nije imala više od 100 kuća. Posebo su zanimljiva svjedočanstva zapadnih putopisaca koji su tokom XVI stoljeća prolazeći kroz Bosnu posjetili i Dobrun i ostavili iza sebe vrlo živopisne opise ovog grada i njegove okolice. Dobro poznati Benedikt Kuripešić, prilikom diplomatske misije upućene u Carigrad u drugoj polovini 1530. godine, posjetio je manastir Dobrun gdje je kako i sam kaže ugodno dočekan, da bi produživši dalje došao do grada Dobruna za kojeg navodi da leži na stijeni. Naredne godine sultanu u Carigrad upućeno je novo poslanstvo koje su predvodili Leonardo Nagarola i Josip Lamberg a nepoznata osoba iz njihove pratnje koja je opisala ovo putovanje nije propustila da spomene manastir sa kaluđerima i grad Dobrun. Mletački poslanik Katarino Zen 1550. godine prošao je dolinom rijeke Rzav  i impresioniran ljepotom Dobruna naveo da se radi o nepristupačnoj tvrđavi gdje se jasno ističu četiri manja utvrđenja.

Kompleks grada Dobruna sastoji se od dva dijela, istočnog, smještenog na lijevoj obali Rzava čiju okosnicu predstavljaju tri kule i zapadnog gdje se na suprotnoj strani rijeke nalazio dvorac sa zidinama i kapijom. Najstariji dio dobrunskog utvrđenja predstavlja spomenuti dvorac izduženog oblika sa glavnom kulom nepravilne konstrukcije na sjevernoj strani. Unutrašnjost dvorca bila je podijeljena sa dvije pregrade što je braniocima omogućavalo zasebnu odbranu svake pojedinačne cjeline. S obzirom na ruševno stanje može se jedino pretpostaviti da je jedna od zgrada u sklopu dvorca bila cisterna. Od glavne kule išao je jedan zid istočno prema liticama iznad rijeke, dok je drugim zidom na južnoj strani pregrađen prolaz između dvije strme litice. Kapija koja se nalazila u jakom prednjem zidu štitila je jedini pristup gradu. Na suprotnoj strani rijeke, na strmim liticama, nalazile su se prema arheološkim ostacima tri, a po svjedočenju Katarina Zena četiri kule koje nisu bile međusobno povezane. Osnovna svrha ovih kula bila je odbrana dobrunske tvrđave sa juga.  

Bibliografija:

  • Anđelić, Pavao: „Dobrun 1“ u: Arheološki leksikon BiH, III, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 94.
  • Božić, Jelena: „Obnova manastirske crkve u Dobrunu (1886)“, Glasnik Udruženja arhivskih radnika Republike Srpske 8, Banja Luka, 2016, 65-81. 
  • Handžić, Adem: „Najraniji turski izvori o rudnicima i trgovima u Bosni“, Prilozi Instituta za istoriju 10/2, Sarajevo, 1974, 155-162.
  • Jireček, Konstantin: „Trgovački putevi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku“ u: Zbornik Konstantina Jirečeka, I, (ur. Mihailo Dinić), SAN (Posebna izdanja 326, Odeljenje društvenih nauka n.s. 33), Beograd, 1959, 205-314.
  • Jorga, Nicola: Notes et extraits pour servir a l’histoiredes croisades au XVe siecle, II, Ernest Leroux, Paris, 1899.
  • Jurčević, Ivana: „Gospodarske veze bosanskog vojvode Radoslava Pavlovića i Dubrovčana“, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu 8, Split, 2016, 133-148.
  • Kovačević Kojić, Desanka: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.
  • Kuripešić, Benedikt: Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, (prev. Đorđe Pejanović), Čigoja štampa, Beograd, 2001, (reprint izdanja: Svjetlost, Sarajevo, 1950).
  • Kurtović, Esad: Izvori za historiju srednjovjekovne Bosne; Ispisi iz knjiga zaduženja Državnog arhiva u Dubrovniku 1365-1521, I/1,  ANU BiH (Građa 31, CBI 2), Sarajevo, 2017.
  • Matković, Petar: „Dva talijanska putopisa po balkanskom poluotoku iz XVI vieka“, Starine 10, Zagreb, 1878, 201-256.
  • Matković, Petar: „Putovanje B. Kuripešića, L. Nogarola i B. Ramberta“, Rad JAZU 56, Zagreb, 1881, 141-232. 
  • Mazalić, Đoko: „Starine u Dobrunu“, Glasnik Zemaljskog muzeja 53, Sarajevo, 1941, 101-124. 
  • Popović, Marko: „Utvrđenja zemlje Pavlovića“ u: Zemlja Pavlovića. Srednji vijek i period turske vladavine, (ur. Milan Vasić), ANU RS (Naučni skupovi 5, Odjeljenje društvenih nauka 7), Banja Luka – Srpsko Sarajevo, 2003, 91-112.
  • Popović, Marko: „Srednjovekovni Dobrun“, Starinar n. s. 52, Beograd, 2003, 93-116.
  • Popović, Marko: „Zamak u srpskim zemljama poznog srednjeg veka“, Zbornik radova Vizantološkog instituta 43, Beograd, 2006, 189-207.
  • Stratimirović, Đorđe: „Arheološki prilozi (Dobrun)“, Glasnik Zemaljskog muzeja 1/3, Sarajevo, 1891, 283-293.
  • Šabanović, Hazim: Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
  • Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.