Pavle Hrvatnić (? – najranije 1345.) je bio sin kneza Hrvatina Stjepanića i brat Vukoslava i Vukca Hrvatnića. Od sinova kneza Hrvatina Pavle je bio prvi koji je priznao vrhovnu vlast bana Stjepana II Kotromanića. Kada je došlo do priznavanja bosanskog bana za vrhovnog gospodara nije poznato budući da o tome nije sačuvana povelja, kao što je to slučaj sa njegovim starijim bratom Vukolslavom, ali se bosanska vlast na njegovom posjedu može pratiti još od 1323. godine kada se inače prvi put javlja u historijskim izvorima. Naime, te godine Berislav Skočić je izdao povelju gdje se izričito navodi kako je knez Pavle Hrvatinić, pred kojim je povelja i izdana, gospodar župe Zemljanik i podložnik bana Stjepana. Vidljivo je da ban Stjepan II Kotromanić knezu Pavlu, kao ni kasnije njegovoj braći, nije priznao titulu „kneza od Donjih Kraja Bosne“, koju je nosio njihov otac i koju su mu priznavali knezovi Bribirski, već je sa svakim od sinova uspostavio zaseban vazalni odnos što je rezultiralo cijepanjem roda kao što se prethodno desilo sa Šubićima i Babonićima. Bio je to vrlo promišljen potez koji je trebao da spriječi pretjerano jačanje roda na štetu centralne vlasti, međutim ustupanje velikog broja beneficija svojim vazalima na darovanim posjedima učinilo je vlast bana nad Donjim Krajima nemogućom bez vjernosti Hrvatnića. Iz spomenute povelje, također, doznajemo da je knez Pavle imao svog kaznaca Tolislava i pisara (dijaka) Ivaniša Ivanovića. Međutim, ostaje nepoznato pod kojim okolnostima je župa Zemljanik došla pod njegovu vlast, budući da su prije toga sa njom gospodarili Babonići.
Naredni spomen kneza Pavla Hrvatinića je u povelji bana Stjepana II Kotromanića, izdanoj Dubrovčanima 15. augusta 1332. godine, kojom su regulisani načini rješavanja nesuglasica između njegovih podanika i Dubrovčana, gdje je se navodi kao jedan od svjedoka. U ovoj povelji sačuvan je do sada jedini poznati spomen Završja koje je predstavljalo posebnu sudsku oblast u čiji sastav su ulazile tradicionalne bosanske zemlje Usora i Soli te župe Zemljanik i Trebotić. Obično se čitanjem spomenute povelje zaključivalo da je upravo Pavle Hrvatinić bio jedan od svjedoka i zastupnika Završja, što je pak osporavano tvrdnjama da je dio teksta povelje greškom ispušten prilikom prepisa. I dok je veza kneza Pavla sa Završjem diskutabilna, pouzdano se može konstatirati njegova vlast nad gradom Glamočom. Naime, 25. novembra 1341. godine sklopili su ugovor Radoj Butković i Vuk Gendilović iz Glamoča, ljudi Pavla i Vukoslava Hrvatinića, sa mletačkim trgovcem nastanjenim u Trogiru. Čini da je nad Glamočem bilo prisutno dvovlašće budući da je spomenut i čovjek Katarine, sestre Stjepana II Kotromanića. Pored toga, u posjed kneza Pavla došao je i Greben kojeg su kasnije njegovi potomci ustupili ugarskom kralju.
Godina smrti kneza Pavla Hrvatinića nije pobliže poznata. U historijskim izvorima posljednji put se spominje u povelji koju je ban Stjepan II Kotromanić, kao zastupnik ugarskog kralja Ludovika I Anžujskog, izdao kninskom knezu Ivanu Nelipčiću 23. juna 1345. godine. Zapravo, radilo se o potvrdi sporazuma koji je postignut između bosanskog bana i kninskog kneza zajedno sa njegovom majkom Vladislavom Kurjaković. Ovdje je knez Pavle naveden sa ostalim plemstvom kao svjedok. Iz sebe je ostavio dva sina Grgura i Vladislava Pavlovića koju su najpoznatiji po nevjeri koju se počinili prema mladom banu Tvrtku 1357. godine, kada su se stavili pod vlast ugarskog kralja i pri tom mu ustupili grad Greben.
Bibliografija:
- Ančić, Mladen: Putanja klatna; Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV stoljeću, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru – Ziral, Zadar-Mostar, 1997.
- Blagojević, Miloš: „Bosansko završje“, Zbornik Filozofskog fakulteta 14, Beograd, 1979, 129-144.
- Ćirković, Sima: „Ostaci starije društvene strukture u bosanskom feudalnom društvu“, Istorijski glasnik 3-4, Beograd, 1958, 155-164.
- Ćošković, Pejo: „Hrvatinići (Horvatići, Stipančić Hrvatinić, Stipanići, Stjepanići), (velikaški rod)“ u: Hrvatski biografski leksikon, V (Gn-H), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002, 725-739.
- Isailović, Neven: „Povelja bana Stjepana II Kotromanića knezu Ivanu Nelipčiću“, Građa o prošlosti Bosne 12, Banja Luka, 2019, 9-39.
- Klaić, Nada: Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.), Eminex, Zagreb, 1994.
- Miklosich, Franz: Monumenta serbica historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Apud Guilelmum Braumüller, Wiennae, 1858.
- Mrgić-Radojčić, Jelena: Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjaluci-Istorijski institut u Banjaluci, Beograd-Banja Luka, 2002.
- Perojević, Marko: „Stjepan II Kotromanić“ u: Povijest Bosne i Hercegovine; od najstarijih vremena do godine 1463., HKD Napredak, Sarajevo, 1998, 250-285.
- Stojanović, Ljubomir: Stare srpske povelje i pisma, I (1), SKA, Beograd-Sremski Karlovci, 1929.
- Sulejmanagić, Amer: „Novac Hrvoja Vukčića Hrvatinića“, Numizmatičke Vijesti 54/65, Zagreb, 2012, 54-85.
- Šišić, Ferdo: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, MH, Zagreb, 1902.
- Thallόczy, Ljudevit: „Istraživanje o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje kӧrmendskog arkiva“, Glasnik Zemaljskog muzeja 18, Sarajevo, 1906, 401-444.
- Thallóczy, Ludwig von: Studien zur geschichte Bosniens und Serbiens in mittelalter, Duncker&Humblot, München-Leipzig, 1914.
Mađarski nacionalni arhiv u Budimpešti (Magyar Nemzeti Levéltár Országos Levéltára) u tzv. Predmohačkoj zbirci (Mohács Előtti Gyűjtemény) signatura Diplomatikai Levéltár (DL) 87181.
Izvor signature: Isailović, Neven: „Povelja bana Stjepana II Kotromanića knezu Ivanu Nelipčiću“, Građa o prošlosti Bosne 12, Banja Luka, 2019, str. 12.