Petar Vojsalić

Petar Vojsalić (prije 12. augusta 1434. – poslije 21. juna 1456.) je najvjerovatnije stariji sin vojvode Jurja Vojsalića i unuk Vojislava Vukčića. Može se slobodno konstatirati da se radi o posljednjem značajnijem Hrvatiniću koji je uspio da se probije u sam vrh bosanske feudalne elite. U historijskim izvorima prvi put se javlja u povelji njegovog oca, od 12. augusta 1434. godine, izdatoj vlasteli Radivojevićima kojom su oslobođeni vlasti vojvode Sandalja Hranića, gdje je sa titulom kneza naveden sa mlađim bratom Jurjem. Poslije smrti njegovog oca, vojvode Jurja (umro poslije 1438.), preuzeo je vlast nad ovim ogrankom Hrvatinića kao i vojvodsku titulu. Pažnju je privukao kada se, zajedno sa vojvodom Ivanišem Pavlovićem, nije pojavio na vjenčanju kralja Stjepana Tomaša sa Katarinom, kćerkom velikog vojvode bosanskog Stefana Vukčića. Riječ je o vjenačnju koje je imalo za cilj da učvrsti neposredno prije toga uspostavljeni mir između kralja i njegovog vojvode, a ovakav razvoj događaja iz nepoznatih razloga nije išao na ruku Petra Vojsalića koji je u znak protesta odbio da se pojavi na svadbenoj ceremoniji. Istovremeno, s duge strane, njegovi rođaci Dragišići, sinovi Ivaniša Dragišića, gajili su dobre odnose sa Stjepanom Tomašom.

I dok su odnosi sa bosanskim kraljem bili zategnuti, došlo je do zbližavanja vojvode Petra, osvjedočenog katolika, sa Rimskom kurijom sa kojom je vođena intenzivna prepiska. Tako je 1445. godine papa Eugen IV vojvodu stavio pod svoju zaštitu da bi godinu kasnije, 23. okotobra 1446., zatražio od hvarskog episkopa Tome da ukine osudu zbog desetine protiv vojvode Petra koju su mu izrekli šibenski episkop i kninski kaptol. Pritom je na molbu samog vojvode Petra franjevački samostan koji se nalazio na njegovom posjedu izuzet ispod vlasti bosanskog vikara i stavljen pod ingerenciju hvarskog episkopa Tome. Izgleda da je bosanski vikar stao na stranu kralja Tomaša pa bi to bio razlog ovakve molbe upućene papi. Naredni papa, Nikola V, poput svog prethodnika, 1447. godine uzeo je u zaštitu Petra Vojsalića, kao i njegove posjede, te naredio franjevcima da ga brane od eventualnih napada. 

Nekoliko godina kasnije, 1451. uslijedio je čuveni rat između Dubrovnika i hercega Stjepana Vukčića Kosače a vojvoda Petar stao je na stranu Dubrovčana. Ovakav nastup bio je očekivan budući da je još njegov otac vojvoda Juraj Vojsalić bio veliki protivnik Kosača.  Pored toga, Petar Vojsalić imao je posjede u zapadnom Humu koje je zadobio upravo njegov otac, pa se tako i u papskom pismu spominje pod njegovom vlašću grad Visući. Ovdje je po svemu sudeći riječ o gradu Visućem koji se nalazio nedaleko od Omiša na Cetini i koji se spominje u povelji bana Stjepana II Kotromanića od 1351. godine. 

I kralj Stjepan Tomaš koji se u međuvremenu izmirio sa Petrom Vojsalićem stao je na stranu Dubrovčana. Međutim, ubrzo je između vojvode Petra i kralja Tomaša planuo novi sukob pa je morao intervenirati i papa. Do sklapanja mira došlo je uz posredovanje papskog legata, hvarskog biskupa Tome Tommasinija, i vođe bosanskih franjevaca Marina. Sam čin izmirenja opisan je u papskom pismu od 1. jula 1452. godine, gdje je Petar Vojsalić označen kao vojvoda Donjih Kraja. I pored izmirenja sa kraljem Tomašom, položaj Petra Vojsalića i dalje je bio nepovoljan, naime Ulrich Celjski, kao saveznik hercega Stjepana, napadao je njegove posjede. Zbog toga su Dubrovčani, bojeći se da vojvoda Petar Vojsalić ne izađe iz koalicije, tražili od Janjoša Hunjadija, gubernatora Ugarskog kraljevstva, da zaštiti njihovog saveznika. Daljnja aktivnost vojvode Petra u ovom ratu nije pobliže poznata. 

Vojvoda Petar Vojsalić bio je oženjem Teodorom koja je bila unuka Koje Zakarija, gospodara grada Danja u današnjoj Albaniji. Njena majka bila je Boja, udovica Balše III Balšića. Teodora je imala stariju sestru koja je bila udana za vojvodu Stjepana Vukčića. Iz braka sa Teodorom Petar Vojsalić imao je kćerku Doroteju koja se već 1456. u izvorima naziva pokojnom. Dakle, umrla je još dok je njen otac bio živ. Određene pretpostavke drže da je Matija Vojsalić, „kralj“ vještačke države instalirane od strane osmanskog osvajača poslije propasti bosanske države, bio upravo sin Petra Vojsalića. Međutim, ovakve hipoteze nemaju bilo kakvu izvornu podlogu, mada je nesumnjivo Matija Vojsalić bio jedan od Hrvatinića s obzirom na njegovo prezime. 

Vojvoda Petar Vojsalić se posljednji put spominje 21. juna 1456. u mletačkoj ispravi kada je njegova punica Boja Mlečanima ustupila Danj. Ne može se reći da je iza sebe ostavio nasljednika budući da je porijeklo već spomenutog Matije Vojsalića upitno. 

Bibliografija: 

  • Božić, Ivan: „Doba Balšića“ u: Istorija Crne Gore, II, Redakcija za istoriju Crne Gore, Titograd, 1970, 129. 
  • Ćirković, Sima: Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964, 281.
  • Ćirković, Sima: Herceg Stefan Vukčič-Kosača i njegovo doba, SANU (Posebna izdanja 376, Odeljenje društvenih nauka 48), Beograd, 1964, 92-93, 162, 178-179.
  • Ćorović, Vladimir: Historija Bosne, I, SKA (Posebna izdanja 129, Društveni i istoriski spisi 58), Beograd, 1940, 476.
  • Ćošković, Pejo: Bosanska kraljevina u prijelomnim godinama 1443 – 1446., Institut za istoriju, Banja Luka, 1988, 118-119.
  • Dinić, Mihailo: Državni sabor srednjovekovne Bosne, SAN, Beograd, 1955, 79.
  • Ćošković, Pejo: Crkva bosanska u XV. stoljeću, Institut za istoriju, Sarajevo, 2005, 209.
  • Gelcich, József – Thallóczy, Lajos: Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae cum regno Hungariae, Magyar Tudományos Akadémia, Budapest, 1887, 519-520.
  • Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, 309, 310.
  • Ljubić, Šime: Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke republike, X, JAZU, Zagreb, 1891, 90. 
  • Miklosich, Franz: Monumenta serbica historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Apud Guilelmum Braumüller, Wiennae, 1858, 377.
  • Mrgić-Radojčić, Jelena: Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjaluci-Istorijski institut u Banjaluci, Beograd-Banja Luka, 2002, 118, 119, 149, 150.
  • Perojević, Marko: „Stjepan Tomaš Ostojić“ u: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo, 1942, 513, 514, 525.
  • Smiljanić, Aranđel: „Povelja vojvode Đurđa Voisalića kojom potvrđuje baštinske posjede braći Đurđevićima“, Građa o prošlosti Bosne 4, ANU RS, Banja Luka, 2011, 120, 125-126. 
  • Theiner, Augustin: Vetera Monumenta Historica Hungariam Sacram Illustrantia, II, Typis vaticanis, Romae, 1860, 230-231, 235, 265-266.