Balša Hercegović je bio sin hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Pouzdano se može konstatirati da Balša nije bio sin vojvode Hrvoja iz braka sa Jelenom Nelipčić, kako je pogrešno tvrdila starija historiografija, već se radi o nepoznatoj supruzi sa kojom je vojvoda prethodno bio oženjen. U dokumentima se javlja sa prezimenom „Hercegović“ po tituli hercega koju je jedno vrijeme nosio njegov otac. Na političku scenu stupa pred sam kraj XIV stoljeća u vrijeme pohoda ugarskog kralja Sigismunda na posjede njegovog oca Hrvoja. Bosanska vlastela predvođena upravo vojvodom Hrvojem, nakon svrganja kraljice Jelene Grube 1398. godine, na bosansko prijestolje instalirala je Stjepana Ostoju i tako prekršila dogovor po kojem je bosansku krunu trebao preuzeti Sigismund Luksemburški. Nakon toga Sigismund je odlučio da poduzme kazneničku ekpediciju i tako je sa vojskom provalio u oblasti Hrvatinića budući da je upravo Hrvoje Vukčić predstavljao njegovog glavnog oponenta na bosanskoj strani. Međutim, ova kampanja nije dovela do željenih rezultata, jedino je pouzdano da je tom prilikom ugarski kralj boravio u svom logoru podno Vrbaškog grada, da bi se nezavršena posla ubrzo vratio natrag u Ugarsku. S druge strane, Hrvoje Vukčić nije mogao da propusti ovako povoljan momenat, uslijedio je silovit bosanski protuudar, predvođen upravo Balšom, pri čemu je u posjed Hrvatinića došla župa Dubica sa gradom Dubicom. Pa ipak, vlast Hrvoja Vukčića nad ovim prostorom nije dugo potrajala, već 1402. godine ugarska vojska vratila je grad Dubicu pod vlast kralja Sigismunda. Osim što je poznato kad je vlast Hrvatinića počela i završila nad Dubičkom župom sve ostalo po ovom pitanju je bez bilo kakvih odgovora.
Balša se sa titulom kneza spominje i u povelji koju je kralj Stjepan Ostoja izdao njemu i njegovom ocu 8. decembra 1400. godine u Sutjesci i pritom im darovao župu Livno sa gradom Bistričkim (Livno). Sticanjem župe Livno dodatno su ojačane pozicije Hrvoja Vukčića na zapadnim granicama. Činjenica da se na povelji uz Hrvoja spominje Balša jasno govori da je bio jedan od njegovih najbližih saradnika i da je uzimao aktivno učešće u tadašnjim političkim zbivanjima. Upravo u ovom periodu vojvoda Hrvoje Vukčić je povećavao svoju moć i uticaj. Najveći uspon njegovog političkog djelovanja predstavlja zadobijanje vlasti nad najvećim dijelom Dalmacije kao i sticanje titule splitskog hercega 1403. godine koju mu je dodijelio kralj Ladislav Napuljski, glavni oponent Sigismunda Luksemburškog u borbi za ugarsku krunu. Vlasti grada Splita su 1. marta 1403. godine Balši i njegovom ocu dodijelili plemstvo. Godine 1405. pošto je Hrvoje prethodno ovladao otocima Hvarom, Bračom, Korčulom i Visom, dodijelio je spomenute otoke na upravu Balši, čija se vlast nad ovim posjedima u sačuvanim izvorima može pratiti do 1410. godine.
Knez Balša Hercegović u domaćim izvorima spominje se i u povelji kralja Tvrtka II Tvrtkovića od 20. juna 1405. godine, gdje je naveden kao svjedok. Tom prilikom bosanski kralj je Dubrovčanima potvrdio ustupljeno primorje od Kurila do Stona sa selima Liscem, Imoticom i Trnovicom.
Knez Balša Hercegović se posljednji put spominje u pismu kralja Sigismunda upućenog 4. februara 1412. godine Nikoli Marcaliju, županu župe Smogy, njegovom bratu Dioniziju i sucima županije. U pismu se naređuje da zaštite Jakova, župnika parohijalne crkve Segesda, od napada i uznemiravanja pri čemu se kao glavni akter ovih nasrtaja navodi Balša, sin hercega Hrvoja. Ovdje se nameću dva pitanja. Prvo, kako se uopće Balša našao na prostoru županije Smogy koja se nalazila u jugozapadnom dijelu Ugarske i drugo, zašto je sin hercega Hrvoja uznemiravao podanike kralja Sigismunda kada su njih dvojica bili u dobrim odnosima. Župu Smogy dobio je herceg Hrvoje od ugarskog kralja povodom njihovog izmirenja krajem 1408. godine koje je uslijedilo poslije čuvenog poraza bosanske vojske kod Dobora, pa je time opravdano Balšino djelovanje tako daleko od matičnih posjeda. S druge strane, iako je herceg Hrvoje gajio dobre odnose sa Sigismundom knez Balša vodio je svoju zasebnu politiku koja je vođena sitnim feudalnim interesima.
Nije precizno poznato kada je Balša umro. Obično se uzima da je umro iste godine kad i njegov otac Hrvoje, dakle 1416., a nije isključena mogućnost da se to desilo i koju godinu ranije. Tako je Hrvoje Vukčić ostao bez direktnog nasljednika, pa su njegovu ulogu preuzeli potomci njegovog brata Vojislava, poznati kao Vojsalići. Knez Balša Hercegović, koliko je poznato, nije ostavio muških nasljednika već dvije kćerke, Katarinu i Doroteju.
Bibliografija:
- Ćošković, Pejo: „Bosanska Dubica u bosansko-ugarskim odnosima 1398-1402. godine“, Istorijski zbornik 2, Institut za istoriju, Banja Luka, 44, 46-47.
- Engel, Pál: „Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa“, Zbornik odsjeka za povijesne i društvene znanosti HAZU 16, Zagreb, 1998, 60.
- Fermendžin, Eusebius: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Academia scientarium et artium Slavorum meridionalium, Zagrabiae, 1892, 66.
- Foretić, Vinko: Povijest Dubrovnika, I, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1980, 171.
- Kurtović, Esad – Dautović, Dženan – Nakaš, Lejla – Župarić, Drago – Lalić, Ana: Codex diplomaticus regni Bosnae: povelje i pisma stare bosanske države, Mladinska knjiga, Sarajevo, 2018, 293-297.
- Lovrenović, Dubravko: „Da li je Jelena Nelipčić bila majka Balše Hercegovića”, Istorijski zbornik 7, Banja Luka 1986, 193-198.
- Lovrenović, Dubravko: „Jelena Nelipčić, splitska vojvotkinja i bosanska kraljica“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta 20, Zagreb, 1987, 184.
- Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, 90, 104, 105, 170.
- Lucić, Ivan: Povijesna svjedočanstva o Trogiru, II, Čakavski sabor, Split, 1979, 837.
- Miklosich, Franz: Monumenta serbica historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Apud Guilelmum Braumüller, Wiennae, 1858, 247-250.
- Mályusz, Elemér: Zsigmondkori oklevéltár, III, Akadémiai Kiadó, Budapest, 1993, 425-426.
- Mrgić-Radojčić, Jelena: Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjaluci-Istorijski institut u Banjaluci, Beograd-Banja Luka, 2002, 109, 110.
- Perojević, Marko: „Jelena Gruba“, u: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo, 1942, 366.
- Stojanović, Ljubomir: Stare srpske povelje i pisma, I (1), SKA, Beograd-Sremski Karlovci, 1929, 490-495.
- Šišić, Ferdo: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, MH, Zagreb, 1902, 167.
- Thallóczy Lajos – Horváth Sándor: Alsó-szlavóniai okmánytár (Dubicza, Orbász és Szana vármegyék). 1244-1710., Kiadja a Magyar Tud Akadémia, Budapest, 1912, 123.