Ban Kulin

Prijelomni period bosanske pojavnosti i prepoznatljivosti na regionalnom i evropskom nivou predstavlja doba vladavine bana Kulina (1180-1204). Vremenski okvir njegove vladavine omeđen je pojavom i nestankom u izvornom materijalu, što ostavlja otvorenim ovo pitanje. Iako Kulin u izvorima nije frekventno zastupljen radi se o dobu ispunjenom velikim preokretima koji su imali dalekosežne posjedice. Uz nazočnost ugarskih vladara, Kulin je vodio samostalnu politiku i snažno kontrolirao državni teritorij, a najznačajnija dostignuća ostvario je na međunarodnom planu. Ban Kulin učestvuje sa svojom vojskom u regionalnim sukobima, njegova porodica ostvaruje političke brakove sa susjedima, prepoznaje ekonomske modele razmjene dobara i razvoja privrede, te iskazuje vladarsku zrelost u odnosima sa Rimskom crkvom. Upravo posljednja dvije odlike Kulinove vladavine predstavljaju jedne od najinteresantnijih događaja u historiji srednjovjekovne Bosne. Ništa manje intrigantna nije niti izreka koja se sačuvala do danas, a koja govori o banu Kulinu i dobrim danima za njegove vladavine.

Ban Kulin je kreator prvog privrednog ugovora među južnim Slavenima pisanog slavenskim jezikom. Bosanski ban je 29. augusta 1189. godine sa dubrovačkim knezom Krvašem postigao poznati trgovački ugovor kojim se obavezuje dubrovačkim trgovcima da će ih štiti i pomagati na prostoru bosanske države, te da oni nisu dužni plaćati nikakve poreze na svoje poslovanje. Kulin se također obavezao da će sve štete koje dubrovački trgovci budu imali u njegovoj državi namiriti iz svoje blagajne.Vizionarski potez bana Kulina da preko sposobnih dubrovačkih trgovaca i njihove uloge u kopnenom i morskom saobraćaju otvori svoju zemlju prema ostatku svijeta pokazao se izvrsnim receptom koji je potvrdio svaki naredni bosanski vladar sve do nestanka bosanske države. U narednim stoljećima modeli poslovanja između Bosne i Dubrovnika su se transformirali i prilagođavali okolnostima svog vremena, međutim Kulinova povelja predstavljala je taj prijelomni i ključni moment ekonomske orijentacije Bosne.

Za Kulinove vladavine pojavljuju se i prvi podaci koji govore o nekom obliku vjerskog učenja koji nije u skladu sa propisima Katoličke crkve. Uzimajući u obzir činjenicu kako će ovaj način diskvalifikacije biti korišten i u narednim stoljećima događaji s kraja XII i početka XIII stoljeća predstavljaju početnu etapu ovog segmenta bosanske medievalne prošlosti. Radi se o optužbama dukljanskog vladara Vukana (1195-1207) koji je 1199. godine dojavio papi Inocentu III (1198-1216) kako se u Bosni širi krivovjerje u koje je zaveden ban Kulin sa svojim rodom, te da je u zabludu uveo oko deset hiljada ljudi koje naziva terminom christianorum. Stoga je Vukan molio papu da kaže ugarskom kralju da ih istrijebi. Radilo se svakako o političkim motivisanim optužbama i diskreditaciji bosanskog bana. Do papine reakcije došlo je u oktobru 1200. godine, kada se obratio kralju Emeriku (1196-1204) i rekao da raspolaže sa informacijama da je bosanski ban Kulin u svoju zemlju prihvatio i pružio zaštitu većem broj patarena koji su protjerani iz Splita i Trogira. Imajući to u vidu Inocent III nalaže ugarskom kralju da ukoliko Kulin ne bude mogao popraviti situaciju da bosanskog bana i krivovjerce protjera iz Bosne. Prema hronici Tome, splitskog arhiđakona, zadarski građani braća Matej i Aristodije, slikari i zlatari, su protjerani iz Splita i ekskomunicirani od strane nadbiskupa Bernarda jer su mnoge tamošnje stanovnike zarazili herezom. Upravo spomenuta braća prema ovom izvoru su često boravila i kretala se po Bosni. Nastavak događaja pratimo iz pisma pape Inocenta III upućenog novembra 1202. godine upućenom svom kapelanu Ivanu de Casamarisu i splitskom nadbiskupu Bernardu. U pismu Inocent opisuje pismo kralju Emeriku u kojem mu je nalagao da prisili Kulina na protjerivanje i konfiskaciju imovine svima onima koji su osumnjičeni i ozloglašeni zbog krivovjera. Papa ističe kako se Kulin pravdao su to katolici, te je u Rim poslao neke od optuženih koji su tamo boravili zajedno sa dubrovačkim nadbiskupom Bernardom i arhiđakonom Marinom, kako bi se njihova vjera provjerila. Uporedo je zamolio papu da u Bosnu pošalje nekog ko bi ispitao njihovu vjeru i način života. Ovu odgovornost je Inocent III povjerio upravo kapelanu Ivanu i splitskom nadbiskupu Bernardu, nalažući im da provjere o čemu se radi i ukoliko se ukaže da se radi o krivovjercima da ih izvedu na pravi put.

Epilog denuncijacija o krivovjerstvu i izvršene provjere od strane izaslanika Rimske crkve sažet je izjavi krstjana iz aprila 1203. godine. Prema ovom izvoru u mjestu Bolino Poilo pored rijeke Bosne predstavnici (priors) onih koji su se nazivali Christiani u prisustvu kapelana Ivana de Casamarisa, bana Kulina i dubrovačkog arhiđakona Marina zakleli su se na vjernost detaljno obrazloženim zapovijedima Rimske crkve, a odrekli su se krivovjerja zbog kojeg su optuženi. Iste zakletve ponovili su dvojica predstavnika uz nazočnost kapelana Casamarisa i sina bana Kulina i u Ugarskoj pred kraljem Emerikom.Iz teksta izjave kojim se krstjani odriču ranijih postupaka i prihvataju određene korekcije uočava se kako Casamaris nije pronašao onu skupinu krivovjernika koja je navodno u ranijim godinama pronašla utočište u Bosni, nego se pristupilo modeliranju specifične prakse sveštenstva u Bosni, te ispravkama standardnog vjerskog života koji je bio dio zvanične Rimske crkve. Upečatljivije korekcije ticale su se svojevrsne latinizacije bosanske biskupije koju je predlagao i Casamaris u pismu za Inocenta III.Historiografija je o ovom događaju predstavila više tumačenja, kristališe se ideja kako potezi Crkve nisu ostvarili značajniji rezultat, međutim kroz ove događaje je iskovan model koji će ostati trajna tekovina isprepletenih političko-vjerskih odnosa u krugu kojeg su činili bosanski vladari, Rimske pape i ugarski kraljevi. 

Povelja Kulina bana 1189, stariji prijepis

Bibliografija:

  • Basler Đuro, „Bosanska crkva za vladavine bana Kulina“, Prilozi, br. 9/1, Institut za istoriju, Sarajevo 1973.
  • Čremošnik Gregor, „Bosanske i humske povelje srednjega vijeka“, GlasnikZemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Nova serija br. III, Sarajevo 1948.
  • Ćirković Sima, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd 1964.
  • Ćirković Sima, „Bosanska crkva u bosanskoj državi“, u: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine I: Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države, ur. Enver Redžić, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1987.
  • Ćirković Sima, „Jedan prilog o banu Kulinu“, Istoriski časopis, br. IX-X, Istorijski institut,Beograd 1959.
  • Ćorović Vladimir, Historija Bosne,Srpska kraljevska akademija, Beograd 1940.
  • Ćorović Vladimir, „Ban Kulin“, GodišnjicaNikole Čupića knj. XXXIV, Beograd 1921.
  • Ćošković Pejo, „Interpretacija Kniewaldova kritičkog izdanja Bilinopoljske izjave“, Prilozi, br. 32, Institut za istoriju, Sarajevo: 2003.
  • Dall'Aglio Francesco, „Innocent III ant South-Eastern Europe: Orthodox, Heterodox, or Heretics?“, Studia Ceranea no. 9, 2019.
  • Fine JohnV.A., Bosanska crkva: Novo tumačenje, Bosanski kulturni centar, Sarajevo 2005.
  • Hašimbegović Elma, „Prvi pomen krstjana u srednjovjekovnoj Bosni (Analiza izvora s kraja XII i početka XIII stoljeća)“, u: Fenomen „krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, ur: Franjo Šanjek, Institut za istoriju u Sarajevu-Hrvatski institut za povijest, Sarajevo-Zagreb 2005.
  • Klaić Nada, Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.), Eminex, Zagreb 1989, 
  • Klaić Vjekoslav, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882.
  • Kniewald Dragutin, „Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima“, RadJugoslovenske akademija nauka i umjetnosti, knj. 270, Beograd 1949.
  •  Kovačević-Kojić Desanka, „Kulinova povelja i bosansko-dubrovački odnosi“, u: Osamsto godina povelje bosanskog bana Kulina1189-1989, ur. Asim Peco, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1989.
  • Majnarić Ivan, „Papinski kapelan Ivan od Casamarija i bilinopoljska abjuracija 1203. Papinski legat koji to u Bosni nije bio?“, Radovi Zavoda za povijesne zannosti HAZU u Zadru sv. 50, Zadar 2008.
  • Margetić Lujo, „Neka pitanja abjuracije iz 1203. godine“, RadoviZavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, sv. 46, Zadar 2004.
  • Mihaljčić Rade, „Istorijska podloga izreke od Kulina bana“, Istorijski glasnik, br. 1-2/1990-1992, Beograd 1992.
  • Milobar Fran, „Ban Kulin i njegovo doba“, GlasnikZemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, god. XV, br. 2-4, Sarajevo 1903.
  • Mršević-Radović Dragana, „Od Kulina bana i dobrijeh dana“, u: Osamsto godina povelje bosanskog bana Kulina1189-1989, ur. Asim Peco, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1989.
  • Neralić Jadranka, „Srednjovjekovna Bosna u diplomatičkim spisima Rimske kurije“, u:: Fenomen „krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, ur: Franjo Šanjek, Institut za istoriju u Sarajevu-Hrvatski institut za povijest, Sarajevo-Zagreb 2005.
  • Perojević Marko, „Ban Borić i ban Kulin“ u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, Hrvatsko katoličko društvo Napredak, Sarajevo 1942.
  • Smičiklas Tadija, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. III (1201-1235), Academia scientiarum et artium slavorum meridionalium auxilio regiminis Croat., Dalm. et Slav., Zagrabiae1905.
  • Smičiklas Tadija Codex, diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. II (1101-1200), Academia scientiarum et artium slavorum meridionalium auxilio regiminis Croat., Dalm. et Slav., Zagrabiae 1904.
  • Stojanović Ljubomir, Stare srpske povelje i pisma I/1, Beograd-Sremski Karlovci 1929.
  • Šanjek Franjo, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Barbat, Zagreb 2003.
  • Šanjek Franjo, „Papa Inocent III. (1198.-1216.) i bosansko-humski krstjani“, u: : Fenomen „krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, ur: Franjo Šanjek, Institut za istoriju u Sarajevu-Hrvatski institut za povijest, Sarajevo-Zagreb 2005.
  • Toma Arhiđakon, Historia salonitana, Književni krug, Split 2003.
  • Zadro Dejan, „Katarsko-dualistički pokret na istočnoj obali Jadrana i heretička Bosna“, Pro tempore, god. 2, br. 2, Zagreb 2005.