Cazin

Srednjovjekovna historija grada Cazina (Zasyn, Zasin) skoro je pa potpuna nepoznanica. Sve do kraja XV stoljeća za sad nije poznat bilo kakav pisani trag koji bi svjedočio o djelovanju srednjovjekovnog čovjeka na području ovog grada. Iznoseći historiju Cazina, do konca XV stoljeća, može se samo konstatirati da je prvobitno bio dijelom hrvatske države, ako je uopće i tad postojao, pa preko kraljevine Ugarske u čijem se sastavu prvi put i spominje, da bi u prvoj polovini XVI stoljeća postao dio Habsburške monarhije i pod njenom vrhovnom vlašću dočekao osmanskog osvajača. Cazin kao i šire okolno područje nije bio izložen vlasti bosanskog vladara ili pojedinih bosanskih vlasteoskih rodova za razliku od obližnjeg Ostrošca koji je, doduše vrlo kratko, priznavao vlast Hrvatnića. Pa prema tome, srednjovjekovna historija Cazina neraskidivo je vezana za razvojne tokove ugarske države kojima pak osnovni ton u XIV i XV stoljeću daju unutarnji sukobi, a potom i sve učestalija osmanska opasnost. 

Pisana historija grada Cazina počinje, na osnovu dosadašnjih spoznaja, 1494. godine, u dokumentu u kojem su spomenuta i dva plemića – Ivan Dmičić i Mikula Ivanac, koji tom prilikom tu borave što ujedno predstavlja i prve imenom poznate stanovnike ovog grada. Svakako, najvažniji događaj iz predosmanske historije Cazina je iz 1522. godine kada je ovdje, uslijed osmanskog osvajanja Knina, premješteno sjedište Kninske biskupije. No već četiri godine kasnije, osmanska vojska na Mohačkom polju zadaje smrtonosan udarac ugarskoj državi koja se potom praktično raspada, a hrvatski velikaši na Cetinskom saboru 1526-1527. odlučuju se za priznavanje vrhovne vlasti Habsburgovaca čime i Cazin ulazi u sastav nove države. Na spomenutom Cetinskog saboru, koji bez svake sumnje predstavlja jedan od prijelomnih momenata u hrvatskoj historiji,  uzeo je učešće i kninski biskup Andrija Tuškanović, čija je rezidencija bila ponajviše u Cazinu. Iz dosad navedenog, može se primjetiti da je pojava prvih pisanih tragova o Cazinu usko vezana za osmansku opasnost, kada ovo područje dobija na geostrateškom značaju i ulazi u orbitu ugarskih i habsburških vlasti. 

Tokom XVI stoljeća grad Cazin sa okolinom nije bio pošteđen osmanskih pljačkaških pohoda koji su, kako je vrijeme odmicalo, dobijali na intenzitetu. U jednom takvom pohodu 1539. godine osvojen je i Cazin, ali se ubrzo osmanski osvajač morao povući pred trupama bana Petra Keglevića. Uvidjevši svu ozbiljnost osmanske prijetnje, austrijske vlasti su ovdje 1553. godine postavile krajišku posadu. Deset godina kasnije general Ivan Lenković tražio je da se u cazinsku tvrđavu, pored 20 koliko ih je već bilo, dovede još toliko haramija, lako naoružanih pješaka kojima je primarna namjera bila eliminacija osmanskih upada. I pored svih nastojanja da se očuva, grad nije mogao izbjeći sudbinu okolnih gradova koji su mahom već bili potpali pod osmansku vlast, pa je ratoborni Ferhad-beg Sokolović 18. jula 1576. godine zauzeo cazinsku tvrđavu i tu smjestio posadu od 50 konjanika i 130 pješaka što je vidljivo iz austrijskog popisa turskih utvrda iz 1577. godine (Zasin, Pfärdt: 50, Füesvolck: 130). Uslijedila je energična reakcija Habsburgovaca, poslana je velika vojna sila pod komandom koruškog poglavara Juraja Khevenhüllera pred kojom se osmanska vojska povukla iz Cazina 1577. godine. Međutim, ubrzo je austrijsku vojsku pogodila bolest i glad, što je iskoristio Ferhad-beg i naredne 1578. godine definitivno preoteo grad austrijskim gospodarima. Odmah poslije osvajanja Osmanlije su počele raditi na utvrđivanju grada Cazina kako je i navedeno u izvještaju generala Ferenberga.

Izvorni podaci koji nam omogućavaju uvid u socijalne, ekonomske i vjerske prilike srednjovjekovnog Cazina vrlo su oskudni. Moguće je samo formirati jednu opću sliku, lišenu mnogih detalja. Grad Cazin pripadao je Kninskoj biskupiji, osnovanoj u XI stoljeću, a prema nekim pretpostavkama bio je i dodijeljen u posjed kninskom biskupu. Pored toga, imao je svoju župu, čiji je župnik spomenut 1547. godine kao obrazovan čovjek (magister). U administrativnom smislu Cazin je ulazio u sastav Psetske županije, koju još spominje Konstantin Porfirogenet sredinom X stoljeća. Grad je imao podgrađe – varoš (civitas) sa sudcem i građanima. Vojnom posadom zapovijedao je kastelan od kojih je jedan bio izvjesni Stjepan Strezoja. Posebno je zanimljiva titula „špan“ koju je u Cazinu nosio 1547. godine izvjesni Matija. Zapravo riječ je županu koji se u historijskim izvorima između ostalih spominje i pod tim nazivom (supannus, iupanus, zupan, špan) a čija su se ovlaštenja tokom srednjeg vijeka kretala od rodovskog poglavara preko kraljevskog dostojansvenika do službenika raznih nivoa vlasti. Puzdano se zna da su župani upravljali biskupskim posjedima, a s obzirom da je Cazin od 1522. sjedište biskupa nije isključeno da je i župan Matija obavljao baš ovaj posao. 

Stari grad Cazin smješten je na uzvišenju što se izdiže iznad današnjeg grada Cazina. Cazinska tvrđava po svojoj strukturi odgovara drugim gradovima u Pounju koji su bili u sastavu ugarske države. Osnovni ton izgledu daju pravilni geometrijski oblici što predstavlja uticaj kasne gotike na ove prostore. Iz srednjovjekovnog razdoblja potiče unutrašnji obor trapeznog oblika sa tri ovalne bedemske kule. Glavne branič-kule nema, a pretpostavlja se da se nalazila na mjestu današnje džamije a nije isključeno da je tu prethodno bila i crkva. Vanjski izlomljeni obor djelo je osmanskih graditelja. Godine 1975. vršeno je zaštitno sondiranje tvrđave pri čemu su uz jugoistočni zid otkriveni temelji četvrtaste kule ili tabije. 

Bibliografija:

  • Detelić, Mirjana: Epski gradovi: leksikon, Balkanološki institut SANU (Posebna izdanja 84), Beograd, 2007.
  • Draganović, Krunoslav: „Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini nekad i danas“, Croatia Sacra 4, Zagreb, 1934, 175-216.
  • Handžić, Adem: „Prilog istoriji starih gradova u bosanskoj i slavonskoj krajini pred kraj XVI vijeka“, Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine 13, Sarajevo, 1963, 321-339.
  • Kekez, Hrvoje: Plemićki rod Babonića do kraja 14. stoljeća, (rukopis doktorske disertacije).
  • Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
  • Lopašić, Radoslav: Spomenici hrvatske Krajine, I, JAZU, Zagreb, 1884.
  • Lopašić, Radoslav: Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, MH, Zagreb, 1890.
  • Ljubović, Enver: Stari srednjovjekovni utvrđeni gradovi i kule Cazina i Cazinske krajine, JU „Kulturni centar“ Cazin, Cazin, 2021.
  • Margetić, Lujo: „Cetinski sabori u 1527.“, Senjski zbornik 17, 1990, Senj, 35-44. 
  • Popović, Marko: „Srednjovekovne tvrđave u Bosni i Hercegovini“, u: Zbornik za istoriju BiH, I, (ur. Milorad Ekmečić), SANU (Odbor za istoriju Bosne i Hercegovine, Knjiga 1), Beograd, 1995, 33-55. 
  • Raunig, Branka: „Cazin 2“ u: Arheološki leksikon BiH, II, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 15.
  • Ravlić, Aleksandar: Ljetopisi: Cazin – FK „Krajina“, FK „Krajina“ Cazin, Cazin, 1984.
  • Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
  • Smiljanić, Franjo: „O položaju i funkciji župana u hrvatskim srednjovjekovnim vrelima od 9. do 16. stoljeća“, Povijesni prilozi 33, 2007, 33-100.
  • Stanić, Damir: Bihać kao sjedište Bihaćke kapetanije i slobodni kraljevski grad, (rukopis doktorske disertacije).
  • Šabanović, Hazim: Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
  • Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.