Dislokacija bosanske biskupije

Dislokacija bosanske biskupije iz Bosne u Đakovo na područje Ugarske imala je svoju polustoljetnu prethistoriju i predstavlja kulminaciju vjerskih odnosa sa političkom pozadinom u trouglu koju su činili bosanski i ugarski vladari te rimske pape. Radilo se o događaju koji je u domenu religije ostavio najveće posljedice u bosanskoj državi. Dislokacija je po svojoj prirodi rezultat događaja i procesa iz prve polovine XIII stoljeća i svojevrsni nastavak događaja iz vremena bana Kulina i tadašnjih optužbi za izvjeno primanje heretika u Bosnu. U tom spletu okolnosti protiv Bosne je poveden i križarski rat, a kao finalni produkt u Bosni je nestalo institucionalnog okvira Katoličke crkve i uspostavljena nova vjerska organizacija – Crkva bosanska. Ovaj vremenski raspon i događaje moguće je sagledati kroz veći broj jednoličnih dokumenata – papinskih isprava upućenih bosanskim biskupima i ugarskom dvoru. Jasan stav Rimske kurije izražen na IV Lateranskom koncilu održanom 1215. godine označio je bespoštednu borbu protiv svih onih koji na bilo koji način ne priznaju stavove zvaničnog pape kao jedine ispravne i validne, te je podcrtana važnost služenja liturgije na latinskom jeziku. Upravo u tom smjeru se kretao i kurs Rimske politike prema Bosni koji je svoj svojevrsni začetak dobio u pismu pape Honorija III (1216-1227) upućenog legatu Akonciju decembra 1221. godine u kojem se spominju gnusne radnje i zablude bosanskih heretika. Precizni planovi Rimske kurije izraženi su maja 1225. godine kada je Honorije III otvoreno pozvao kaločkog nadbiskupa Ugrina na križarski rat protiv Bosne. Međutim, do konkretnog vojnog obračuna nije došlo ovaj put.

Pontifikat pape Grgura IX (1227-1241) za Bosnu je predstavljao period snažnih propagandnih nastupa koji su rezultirali križarskim vojnama na teritoriju bosanske države. Čuvena je denuncijacija protiv protiv bosanskog biskupa Vladimira iz 1232, koji je prema papinim riječima, bio nepismen, nije poznavao obred krštenja, živio na selu sa hereticima, te mu je rođeni brat bio herezijarh. Zatim je uslijedila misija legata Jakoba Pecorarija koji je trebao sprovesti istragu oko ovih optužbi, na što je papa oktobra 1233. godine povukao posljednji diplomatski potez izražen kroz pisma banu Mateju Ninoslavu (1233-1249), bosanskim dominikancima i hercegu Kolomanu. U pozadini papine istrage na vlast u Bosni je došao novi ban Ninoslav i napravio prelazak sa hereze na katoličanstvo i odanost Rimskoj crkvi. Uporedo sa ovim događajima na poziciju bosanskog biskupa instaliran je dominakac Ivan de Wildeshauzen, međutim tu se nije dugo zadržao. Situacija na terenu je očigledno bila mnogo komplikovanija nego to otkrivaju Grgurova pisma, a dolazak stranca na položaj biskupa samo je dodatno uznemirio bosanski vjerski život. Očigledan otpor bosanske vlastele i drugih faktora prema latinizaciji bosanske biskupije vodio je u sunovrat odnose Bosne i Rima. Prekid u nizu domaćih biskupa slavenske službe uz kidanje veza između Dubrovnika i bosanske biskupije pokazao se sudbonosnim potezom. Već februara 1234. godine papa nagovještava križarski rat protiv heretika u Bosni, a nekoliko mjeseci kasnije dozvoljava biskupu Ivanu dodjeljivanje indulgencija onima koji krenu protiv ovih heretika. Do kulminacije vjerskih odnosa prožetih političkim ambicijama došlo je početkom 1238. godine kada je papa bosansku biskupiju uzeo pod svoju direktnu jurisdikciju, te imenovao dominikanca Ponsu novim bosanskim biskupom. Uporedo sa ovim aktivnostima započeo je i vojni napad hercega Kolomana na bosansku državu, njegove uspjehe u suzbijanju heretika i heretičkog učenja hvali papa Grgur IX u svojim pismima iz decembra 1238. godine. Kako bi ovaj križarski pohod ostvario što značajnije rezultate papa je nastojao susjedne crkvene dostojanstvenike motivirati za slanje dodatnih križara i novca u Bosni kako bi se tamošnja hereza iskorijenila. U Bosni je najvjerovatnije boravila križarska vojska pod hercegom Kolomanom početkom 1438. godine, te je uspjela u određenoj mjeri omogućiti prostor za djelovanje izabranog biskupa. Radilo se o vojnim pohodima koji nisu imali značajniji uspjeh, što se uočava iz papinog pisma s kraja 1239. godine u kojem i dalje poziva na borbe u Bosni. Uporedo sa križarskim ratom u Bosni je u ovo vrijeme evidentan još jedan historijski poduhvat – angažman Kurije na podizanju katedralne crkve na prostoru Vrhbosne. Položaj bana Ninoslava demonstriran je u njegovoj drugoj povelji Dubrovniku marta 1240. godine u kojem se zrcali kako je uspio povratiti potpunu kontrolu nad svojom državom.

U tom smjeru su se kretali i odnosi pape Inocenta IV (1243-1254) prema Bosni koji očigledno nije imao mehanizama za borbu protiv bosanskog bana. Jula 1246. godine papa je organizovao misiju povodom prijedloga biskupa Ponse o pripajanju bosanske biskupije nadbiskupiji u Kaloči, što je pravdano lošim potezima dubrovačkog nadbiskupa prema situaciji u Bosni. Nastojeći motivirati kralja Belu IV i kaločkog nadbiskupa za daljnje borbe protiv hereze u Bosni papa je popustio pred ugarskim ambicijama i pristao da Ugri vode glavnu riječ u budućim potezima prema Bosni, a uporedo sa ovim događajima, vjerovatno tokom 1247. godine, nadležnost nad bosanskom biskupijom potvrđena je kaločkom nadbiskupu. Radilo se o ambicijama ugarskih vladara da ostvare patronatsko pravo nad bosanskom biskupijom i bosanskim vladarima koje su nastojali pretvoriti u svoje vazale. Jasan stav Kurije prema Bosni izražen upravo tada riječima kako nema nikakve nade da će se Bosna od svoje volje vratiti crkvenom jedinstvu, te kako ni svi uloženi napori nisu uspjeli sačuvati zemlju u čistoći vjere.

Krajnji rezultat ugarskog pritiska i demonstracije zamišljenog prava na bosansku državu bio je izmještanje bosanske biskupije u Đakovo na prostor Ugarske s čime su odnosi Bosne i Rimske kurije potpuno prekinuti, a glavna prepreka njihovom razvoju u narednim stoljećima postaju ugarski kraljevi. S obzirom na nedostatak izvora ovo izmiještanje obavljeno je najverovatnije u vremenskom periodu koje ograničava spomenuti podatak o budućoj pripadnosti bosanske biskupije kaločkoj nadbiskupiji iz pisma Inocenta IV augusta 1247. i maja 1252. godine kada trebinjski biskup već raspolaže sa podatkom da bosanski biskup boravi u Đakovu. Svojevrsni translatio sedis biskupije predstavlja jedan od prijelomnih događaja u historiji srednjovjekovne Bosne čije su posljedice ostavile dubok trag na vjerske i političke događaje i procese iz narednih stoljeća. Dislokacijom bosanske biskupije ukinuto je višestoljetno institucionalno djelovanje Katoličke crkve na ovom prostoru, što je predstavljalo pogodan uslov za kreiranje jedne zasebne i specifične institucionalne vjerske organizacije koja je u narednim stoljećima poznata kao Crkva bosanska.

Izvori i literatura

  • Basler Djuro, „Ungarn und das bosnische Bistum (1181/85-1247)“, Ungarn Jahrbuch, band 5, 1973, 14.
  • Džaja Srećko M.i Lovrenović Dubravko, „Crkva bosanska (Ni bogumilska, ni dualistička, nego šizmatička i državna crkva)“, Jukić, br. 38-39/2008-2009, Sarajevo 2009, 244-245.
  • Fejer Georgi, Codex diplomaticus Hungariae exxlesiasticus ac civilis, Tom. III, Vol. I, Typis typogr. regiae universitatis Ungaricae, Budae 1829, 196-197.
  • Fine John V.A, Bosanska crkva: Novo tumačenje, Bosanski kulturni centar, Sarajevo 2005, 149-158.
  • Jalimam Salih, Djelatnost dominikanaca u srednjovjekovnoj Bosni, IPP Hamidović, Tuzla 1999, 68-74.
  • Klaić Nada, „Iz problematike srednjovjekovne povijesti“, Prilozi br. 14, Sarajevo 1978, 48-58.
  • Kujundžić Juraj, „Katedrala sv. Petra u Vrhbosni“, Nova et Vetera XXVIII/1-2, Sarajevo 1978, 295-303.
  • Lovrenović Dubravko, „Utjecaj Ugarske na odnos crkve i države u srednjovjekovnoj Bosni“, u: Zbornik radova Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291-1991, Franjevačka teologija Sarajevo, Samobor 1994, 52-57.
  •  Lovrenović Dubravko, „Modeli ideološkog isključivanja – Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici na osnovi različitih konfesija kršćanstva“, Prilozi br. 33, Sarajevo 2004, 12-15.
  • Lovrenović Dubravko, „Translatio sedis i uspostava novog konfesionalnog identiteta u srednjovjekovnoj Bosni – I“, u: Zbornik radova Franjevački samostan u Gučoj Gori, ur: Velimir Valjan, Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, Guča Gora-Sarajevo 2010, 114-115.
  • Majnarić Ivan, „Papinski poslanik Akoncije u Dalmaciji i Hrvatskoj 1219.-1223. godine“, u: Humanitas et litterae Zbornik u čast Franje Šanjeka, ur. Lovorka Čoralić i Slavko Slišković, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2009, 91-95.
  •  Miklosich Franz, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusi, Apud Guilelmum Brauműller, Viennae 1858, 28-29.
  • Moore John, Pope Innocent III (1160/61-1216): The Root up and to Plant, Brill, Leiden 2003, 237-250.
  • Rabić Nedim, „In toten Winkel der Geschichte. Johannes von Wildeshausen als Bischof von Bosnien 1233/34-1237“, u: Die deutschen Dominikaner und Dominikanerinnen in Mitelalter, ur. Sabine von Heusinger, Elias H. Fűllenbach, Walter Senner i Klaus-Bernward Springer, De Gruyter, Berlin-Boston, 2016, 53-69.
  • Salih Jalimam, „Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni“, Croatica christiana periodica, vol. 12, br. 22, Zagreb 1988, 77-81.
  • Smičiklas Tadija, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. III (1201-1235), Academia scientiarum et artium slavorum meridionalium auxilio regiminis Croat., Dalm. et Slav., Zagrabiae 1905, 54-57, 361-361, 379-380, 388-390, 397-398.
  • Smičiklas Tadija, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. IV (1236-1255), Academia scientiarum et artium slavorum meridionalium auxilio regiminis Croat., Dalm. et Slav., Zagrabiae 1906, 56-57, 64-68, 94, 297-298, 310-311, 322-323, 494-495.
  • Stojanović Ljubomir, Stare srpske povelje i pisma I/1, Beograd-Sremski Karlovci 1929, 7-8.
  • Šidak Jaroslav, „Ecclesia Sclavoniae i misija dominikanaca u Bosni“, u: Studije o „Crkvi bosanskoj“ i bogumilstvu, Zagreb 1975, 182-205.