Dobor

Srednjovjekovni grad Dobor smješten je uz lijevu obalu rijeke Bosne, na blagoj uzvisini, prosječne visine 39 metara, koja predstavlja obod planine Vučjak. Na suprotnoj strani rijeke prostiru se obronci planine Trebave, dok se 4 kilometra uzvodno nalazi grad Modriča. Spomenute planine čine kanjon na čijem ulazu je sagrađen grad Dobor. Još od najranijih vremena dolinom rijeke Bosne išao je put od Slavonije preko Usore i vodio u unutrašnjost Bosne, što je gradu Doboru dalo ogroman geostrateški značaj u odbrani sjevernih granica bosanske države. Zbog toga ne čudi što je ovaj grad u historiografiji nazivan „vratima Bosne“. Dobor je pripadao usorskoj župi Nenavište, spomenutoj u povelji bana Stjepana II iz 1329. godine. Poznato je da su ovdje imale posjede vlasteoske porodice Hrvatinići i Semkovići, kao i bosanski biskup, a nije isključeno da je jedan dio župe bio i kraljev posjed. Izgleda da je u kasnom feudalizmu prostor ove župe podijeljen na dva kotara čija su sjedišta bili Dobor i Gračac. Granice župe Nenavište sačuvane su u osmanskim defterima iz XVI stoljeća i može se konstatirati da se približno podudaraju sa prostorom današnjih općina Gradačac, Modriča, Orašje, Bosanski Šamac i Odžak. 

Srednjovjekovna historija Dobora prvenstveno je vezana za bosansko-ugarske odnose, iz čijih epizoda, bilo da se radi o ratu ili vođenju pregovora, iščitavamo pisane tragove o ovom gradu. Jedna takva epizoda sa kojom počinje pisana historija Dobora zbila se 1387. godine, kada su braća Horvati, zagrebački biskup Pavao i ban Ivaniš, inače glavni oponenti ugarske krune, uslijed poraza bili prisiljeni da se povuku u Bosnu kod svog saveznika – kralja Tvrtka. Mavro Orbini navodi da je bosanski kralj tom prilikom braći Horvatima ustupio određena mjesta u Usori, a zahvaljujući povelji kralja Sigismunda, od  17. februara 1401. godine, saznajemo da je riječ o Doboru kojeg su braća sagradila i pretvorila u uporište za daljnje operacije u Ugarskoj. Međutim, arheološka istraživanja upućuju da je ovdje već postojalo utvrđenje koje su spomenuti velikaši dodatno utvrdili. 

Nepriznavanje vrhovne vlasti ugarske krune skupo je koštalo Horvate. Kralj Sigismund poduzeo je u ljeto 1394. godine vojni pohod i provalio u Usoru  i kod Dobora porazio vojsku braće Horvat, koji su prethodno izgubili podršku bosanskog kralja Dabiše. Odmazda ugarskog kralja bila je strašna, ban Ivaniš Horvat je nakon okrutnog mučenja pogubljen, a grad Dobor je razoren i spaljen. Nakon velike pobjede Sigismund je 20. jula 1394. godine podno Dobora izdao jedan akt upućen Čazmanskom kaptolu. Ugarski trijumf upotpunio je čin bosanskog kralja Dabiše koji je došao kod Sigismunda u njegov logor kod Dobora i pri tom mu se pokorio odrekavši se prava na Hrvatsku i Dalmaciju. I pored toga, ovo nije umanjilo ugarske pretenzije na Bosnu. Naprotiv, one su u narednom periodu intenzivirane sa jasno postavljenim ciljem podvrgavanja Bosne ugarskoj kruni. U tim silnim ugarsko-bosanskim okršajima posebno je, po svojoj brutalnosti, ostao upamćen težak poraz bosanske vojske južnije od grada Dobora, vjerovatno kod Maglaja, u jesen 1408. godine. Tada je, prema navodima Sigismundovog biografa Windeckea, u Doboru okrutno smaknut veliki broj zarobljenih bosanskih plemića čija su tijela pobacana u rijeku Bosnu što se u novijoj historiografiji uzima sa velikom dozom opreza. Kako god, ovim porazom utihnuo je, barem na kratko, otpor bosanskih velikaša prema Ugarskoj, naročito Hrvoja Vukčića koji je od najžešćeg protivnika kralja Sigismunda postao njegov vjerni saveznik.

 Iz događaja od 1408. godine može se primjetiti da je Dobor poslije spaljivanja ponovno obnovljen, ali ostaje nepoznato pod čijom je vlašću bio, bosanskom ili ugarskom. Poslije 1408. godine grad je bio pod kontrolom ugarskog kralja, uklopljen u sastav novoosnovane Usorske banovine, čija je vlast najvjerovatnije potrajala do čuvene bitke u Lašvi 1415. godine kada ponovno prelazi u bosanske ruke. U Doboru je 11. novembra 1449. godine, na inicijativu Janka Hunjadija, kralj Stjepan Tomaš sklopio savez sa mačvanskim banom Ivanom II Korođijem usmjeren protiv Osmanlija koji nije sproveden u praksi. Osam godina kasnije, 1457, ovdje je papski legat Ivan Carvahal sa kraljem Tomašem dogovorio krstaški pohod protiv Osmanskog carstva do kojeg, također, nikad nije došlo. Sa papskim legtom boravio je tu i mletački poslanik Stjepan Tomasi koji je u pismu iz Dobora svojim pretpostavljenim javio o rezultatima dogovora. Sa nestankom bosanske države Dobor je ušao u sastav Ugarske i bio je vjerovatno jedan od gradova koji su činili Srebreničku banovinu. Godine 1470. Dobor se spominje u posjedu plemićke porodice Berislavića Grabarskih, ali ostaje nepoznato kada je i kako došao pod njihovu vlast. Pored toga, 1512. godine spominje se i županija Dobor koja je obuhvatala posjede Grabarskih južno od Save. Vlast Grabarskih eliminisana je 1536. godine, kada je ratoborni Husrev-beg osvojio Dobor prethodno ubivši Stjepana Berislavića, sa kojim izumire glavna grana ove čuvene velikaške porodice. 

U arhitektonskom smislu grad Dobor spada u red najorginalnijih srednjovjekovnih bosanskih gradova. Okosnicu grada čine dvije kule različite visine opasane bedemima koji tako formiraju mali zaobljeni prostor (16×8 m). Veća kula, visina joj je bila oko 15 m, ima oblik kvadrata dok je manja kula, čija visina nije prelazila 12 m, okrugla. Gledajući stilski konstrukcija Dobora ima gotičkih primjesa. U svom srednjovjekovnom razvoju grad je prošao četiri faze da bi krajem XV stoljeća dobio formu razvijenog burga sa dvije kule. Intervencije osmanskih graditelja svedene su na minimum tako da je grad i dalje zadržao svoj srednjovjekovni izgled. U nastojanu da se ponudi što živopisniji izgled Dobora kao analogija mogla bi poslužiti gravura Višegrada u Putopisu Benedikta Kuripešića. 

Bibliografija:

  • Anđelić, Pavao: „O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku“, Prilozi Instituta za istoriju 13, Sarajevo, 1977, 17-45.
  • Bojanovski, Ivo: „Dobor u Usori (sjeverna Bosna)“, Naše starine 14-15, Sarajevo, 1981, 11-37.
  • Belić, Brane – Glavaš, Tihomir: „Dobor“ u: Arheološki leksikon BiH, II, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 76.
  • Ćirković, Sima: Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964.
  • Engel, Pál: „Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa“, Zbornik odsjeka za povijesne i društvene znanosti  HAZU 16, Zagreb, 1998, 57-72.
  • Fejér, Georgii: Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, X (4), Typis Typogr. Regiae Universitatis Ungaricae, Buda, 1838. 
  • Fraknoi, Vilim: „Kardinal Carvajal u Bosni 1457.“, Glasnik Zemaljskog muzeja 1(2), Sarajevo, 1890, 9-12.
  • Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
  • Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006.
  • Mesić, Matija: „Građa mojih razprava u ‘Radu'“, Starine 5, Zagreb, 1873, 109-288.
  • Mrgić, Jelena: Severna Bosna 13-16. vek, Istorijski institut (Posebna izdanja 55), Beograd, 2008.
  • Mrgić, Jelena: „Dobor“ u: Leksikon gradova i trgova srednjovekovnih srpskih zemalja: prema pisanim izvorima (ur. Siniša Mišić), Zavod za udžbenike, Beograd, 2010, 97.
  • Orbini, Mavro: Kraljevstvo Slavena, (prev. Snježana Husić), Golden marketing–Narodne novine, Zagreb, 1999.
  • Popović, Marko: „Srednjovekovne tvrđave u Bosni i Hercegovini“, u: Zbornik za istoriju BiH, I, (ur. Milorad Ekmečić), SANU (Odbor za istoriju Bosne i Hercegovine, Knjiga 1), Beograd, 1995, 33-55. 
  • Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
  • Šišić, Ferdo: „Nekoliko isprava iz početka XV st.“, Starine 39, Zagreb, 1938, 129-320.
  • Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.
  • Windeckii, Eberhardi: „Historia vitae imp. Sigismundi“ u: Scriptores rerum Germanicarum praecipue Saxonicarum, I, Impensis Ioannis Christiani Martini, Lipsiae, 1728, 1073-1188.
  • Živković, Pavao: Tvrtko II Tvrtković: Bosna u prvoj polovini XV stoljeća, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 1981.
  • Živković, Pavao: „Usora i Soli – poprište značajnijih historijskih događaja u XIV i XV stoljeću“, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne 15, Tuzla, 1984, 33-45.
  • Živković, Pavao: „Modriča sa okolinom u srednjem vijeku“ u: Modriča sa okolinom uprošlosti, (ur. Ibrahim Karabegović), Odbor za monografiju ‘Modriča i okolina kroz istoriju’, Modriča, 1986, 35-72.