Ključ na Sani spada u red najpoznatijih starih bosanskih gradova, čija je srednjovjekovna historija obilježena prvenstveno epizodom iz 1463. godine, kada su tu osmanski osvajači zarobili posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Grad je smješten na strmim stijenama na lijevoj obali Sane u čijem podnožju se danas nalazi grad Ključ. Srednjovjekovni grad Ključ, zbog izuzetno povoljnog prirodnog položaja, bio je dobro utvrđen, a u graditeljskom i strateškom smislu koncipiran je tako da se mogao braniti u nekoliko faza. Na pitanje kada počinje pisana historija ovog grada historiografija je dala različite odgovore, nudeći kao rješenja 1322. i 1325. godinu. Po svemu sudeći, to je ipak 1325. godina kada je knez Vukoslav Hrvatinić, sin kneza Hrvatina Stjepanića, 25. maja izdao povelju u gradu Ključu (in castro nostro Cluc), kojom je nezakonitog sina izvjesnog Jurja proglasio slobodnim. S druge strane, povelja Stjepana II Kotromanića, izdana upravo Vukoslavu Hrvatiniću a u kojoj se također spominje grad Ključ, nije pisana 1322. već nešto kasnije, vjerovatno 1326. godine. Grad Ključ imao je i svoje podgrađe – Podključ, koje se spominje u povelji kralja Stjepana Tomaša, koja je izdana sinovima Ivaniša Dragišića 22. augusta 1446. godine.

 Ključ je bio pod kontrolom vlasteoskog roda Hrvatinića. Ban Stjepan II Kotromanić je u, već spomenutoj povelji, poklonio u baštinu knezu Vukoslavu Hrvatiniću i njegovim nasljednicima župe Banicu i Vrbanju sa njihovim gradovima, Ključem i Kotorom. Bio je to formalni čin, s obzirom da su Hrvatinići i ranije gospodarili Ključem, koji je imao za cilj da uvede ovu porodicu u vazalni odnos prema bosanskom banu. Iz prethodnog jasno se vidi da je Ključ u administrativnom smislu pripadao župi Banici, čije središte je i bio. U širem teritorijalno-političkom smislu ulazio je u sastav Donjih Kraja koji su predstavljali matičnu teritoriju Hrvatinića. Svakako najpoznatiji predstavnik ovog vlasteoskog roda je Hrvoje Vukčić Hrvatinić koji je, pored ostalih, nosio i titulu kneza Donjih Kraja. Čini se da je podgrađe Ključa igralo važniju ulogu u ekonomskom životu ovog prostora, s obzirom da je u povelji Stjepana Tomaša spomenuto kao varoš, što upućuje da je tu postojala intezivna trgovačka i zanatska djelatnost. 

Grad Ključ tokom XIV stoljeća privremeno je bio u sklopu ugarske države. Naime, 1363. godine knez Vlatko Vukoslavić, sin Vukoslava Hrvatinića, kojem je grad pripao poslije očeve smrti, ustupio je grad Ugarskoj u zamjenu za slavonski grad Bršljanovac. Međutim, vjerovatno od 1389. godine grad je ponovno u bosanskim rukama. Po svoj prilici te godine je Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koristeći teške prilike u susjednoj Ugarskoj, osvojio grad Ključ i tamo smjestio svoju posadu. Godine 1446. kralj Stjepan Tomaš izdao je povelju sinovima Ivaniša Dragišića – Pavlu, Marku i Jurju, i tom prilikom potvrdio im posjede, gradove Ključ, Glaž i Mrin te oko 60 sela u župama: Banica, Sana, Glaž i Uskoplje.

Zarobljavanje posljednjeg bosanskog kralja u Ključu svakako je jedan od najupečatljivijih i najtragičnijih momenata u bosanskoj srednjovjekovnoj historiji. Osmanski udar na Bosnu 1463. godine zatekao je kralja Stjepana Tomaševića u gradu Jajcu koji je u posljednjim godinama bosanske samostalnosti bio jedna od glavnih kraljevskih rezidencija. Uvidjevši nemogućnost pružanja ozbiljnijeg otpora bosanski kralj se pred osmanskim osvajačem povlačio u zapadne dijelove svoje zemlje. Veliki vezir Mahmud-paša Anđelović čije su trupe krenule prema Jajcu, saznavši za kraljevo kretanje, krenuo je za njim i sustigao ga podno Ključa i tu razbio njegovu vojsku. Kralj se potom zatvorio u ključku tvrđavu, ali pošto je duži otpor praktično bio nemoguć predao je grad pod uslovom da može slobodo da ode. Međutim, veliki vezir nije ispoštovao dogovor, zarobio je Stjepana Tomaševića i odveo ga pred sultana u Jajce koji je naredio njegovo pogubljenje. Kraljeva smrt u Jajcu na simboličan način označila je kraj bosanske države.

Čini se da se osmanska posada u Ključu nije dugo zadržala. Ugarski kralj Matija Korvin pokrenuo je u jesen 1463. godine ofanzivu na tek stečene osmanske posjede u Bosni. Vjerovatno je u ovim vojnim operacijama osvojen i Ključ i godinu kasnije uklopljen u vojno-upravni sistem novoosnovane Jajačke banovine. Ponovno uspostavljanje osmanske vlasti nad gradom vjerovatno se odigralo krajem XV stoljeća.  

Po svom tipu grad Ključ ne može se svrstati ni u jednu vrstu srednjovjekovnih bosanskih gradova. Najviše se uklapa u grupu kompleksnih utvrđenja koja su učvšćena fortifikacijskim objektima ali i vještim korištenjem konfiguracije terena, odnosno prirodnih zapreka. Grad se sastoji od tri dijela: istočnog izduženog dijela – poznat i kao Grad, srednjeg sjeverozapadnog dijela – Tabori i na sjeveru trećeg dijela – kula Ljubica. Kada se grad pogleda u cjelini on poprima oblik nepravilnog trougla koji se pomalo lučno prostire u pravcu sjever-istok. Arheološka iskopavanja su pokazala da je ovdje postojalo utvrđenje još od rimskih vremena. Svakako, najplastičniji prikaz grada Ključa sa podgrađem dat je na gravuri u Putopisu Benedikta Kuripešića iz 1531. godine. 

Bibliografija:

  • Ćirković, Sima: Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964.
  • Detelić, Mirjana: Epski gradovi: leksikon, Balkanološki institut SANU (Posebna izdanja 84), Beograd, 2007.
  • Glavaš, Tihomir: „Ključ“ u: Arheološki leksikon BiH, II, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 147.
  • Kovačević Kojić, Desanka: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.
  • Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
  • Kuripešić, Benedikt: Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, (prev. Đorđe Pejanović), Čigoja štampa, Beograd, 2001, (reprint izdanja: Svjetlost, Sarajevo, 1950).
  • Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006.
  • Mihailović, Konstantin iz Ostrovice: Janičarove uspomene ili Turska hronika, (prev. Đorđe Živanović), SAN (Spomenik 107, Odeljenje društvenih nauka n. s. 9), Beograd, 1959.
  • Mrgić-Radojčić, Jelena: Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjaluci-Istorijski institut u Banjaluci, Beograd-Banja Luka, 2002.
  • Mrgić, Jelena: „Povelja bosanskog bana Stjepana II Kotromanića kojom knezu Vukoslavu Hrvatiniću daje župe Banjicu i Vrbanju sa gradovima“, Građa o prošlosti Bosne 1, Banja Luka, 2008, 11-22.
  • Popović, Marko: „Srednjovekovne tvrđave u Bosni i Hercegovini“, u: Zbornik za istoriju BiH, I, (ur. Milorad Ekmečić), SANU (Odbor za istoriju Bosne i Hercegovine, Knjiga 1), Beograd, 1995, 33-55. 
  • Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
  • Rudić, Srđan: „Povelja kralja Stefana Tomaša sinovima Ivaniša Dragišića“, Građa o prošlosti Bosne 12, Banja Luka, 2019, 81-94.
  • Smičiklas, Tadija: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, IX, JAZU, Zagreb, 1911.
  • Šišić, Ferdo: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, MH, Zagreb, 1902.
  • Thallóczy, Ludwig von: Studien zur geschichte Bosniens und Serbiens in mittelalter, Duncker&Humblot, München-Leipzig, 1914.
  • Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.