Kozograd

Kozograd se u pisanim izvorima prvi put spominje 17. januara 1434. godine u jednom dubrovačkom dokumentu. Tom prilikom Dubrovčani su svom građaninu Vukosavu Kopiliću uputili poziv na sud koji je tada boravio u Kozogradu (in Cosao). Nakon ovog spomena pa sve do propasti bosanske države 1463. godine sačuvana su samo dva spomena grada i to oba u dubrovačkim izvorima od 1444. i 1447. godine. Godine 1444. kralj Stjepan Tomaš pripremao se za rat protiv vojvode Stjepana Vukčića Kosače, a u njegovoj pratnji jula mjeseca bili su dubrovački poslanici Nikola Đorđić i Marin Restić kojima je u Kozograd (apresso Chosno) stigla izričita uputa da kralja prate samo do granice da ne bi tako izazvali ljutnju vojvode Stjepana. Dubrovačka delegacija boravila je tada kod kralja sa zahtjevima o isplati novca, otuđenog kralju Tvrtku II, ukidanju novih carina i nadoknadi štete dubrovačkim trgovcima koju su pretrpjeli u Srebrenici. U sukobu koji je potom uslijedio ratna sreća nije poslužila kralja Tomaša i njegov protivnik postigao je znatan uspjeh stavljajući pod svoju vlast trg Drijeva. Uspjeh Stjepana Vukčića treba, između ostalog, tražiti i u osmanskoj podršci čija je vojna prisutnost natjerala bosanskog kralja da se iz Kozograda povuče u Bobovac. Po svemu sudeći, povlačenje prema Bobovcu proteklo je u metežu i panici i kraljeva pratnja je izgleda pri tom izgubila povelju koja je prethodno izdana Dubrovčanima pa su njihovi poklisari tražili od svojih pretpostavljeni da im se pošalje nova kopija. Tri godine kasnije iz Kozograda (in Coza) stigla su pisma dubrovačkoj vladi u kojima je vojvoda Stjepan garantirao izmirenje dugovanja uz uslov da mu se produži rok isplate. Valja napomenuti da određene pretpostavke za spomenuta pisma uzimaju da su poslana iz Foče s obzirom da se radi o gradu koji je bio pod vlašću Stjepana Vukčića što bi u konačnici impliciralo da vojvoda Stjepan svoje nesuglasice sa Dubrovnikom rješava na svom posjedu, a ne u Kozogradu koji je bio pod direktnom kraljevom kontrolom. Pored Kozograda, u dubrovačkim dokumentima sačuvan je i jedan spomen njegovog podgrađa (sub castro vocato Chosau)  od 17. marta 1449. godine, a povodom jedne krađe. I na kraju, kada je u pitanju pisana građa nije na odmet spomenuti da je u povelji Stjepana Kotromanića od 1331. godine naveden Kozal kod Suhodola, ali nije moguće ovaj grad dovesti u konkretnu vezu sa Kozogradom. 

Kozograd je sagrađen na padinama planine Matorac, na jednoj izuzetno nepristupačnoj stijeni nadmorske visine 1431 metar. Grad je u upravnom smislu pripadao župi Lepenici jednoj od najpoznatijih bosanskih župa koja je pak bila kraljev posjed. Za sada nije poznato ko je i kada sagradio Kozograd, obično se uzima da je do toga došlo u XIV stoljeću kada i počinje intenzivniji razvoj gradova i gradskog života u bosanskoj državi. Osnovna funkcija tvrđave bila je da štiti podgrađe, ali i izuzetno privredno razvijenu Fojnicu koja se nalazila u relativnoj blizini. Upravo je blizina Fojnice povoljno uticala na ekonomski razvoj podgrađa Kozograda. Pored toga, ovdje su se sklanjali dubrovački trgovci u slučaju neke opasnosti, koja je u XV stoljeću obično bila u formi osmanskih upada. Pretpostavlja se da je Kozograd bio ljetna rezidencija bosanskih kraljeva čemu u prilog ide jedan slučajni nalaz kamene plastične dekoracije u gotičkom stilu, pronađene 1972. godine, a koja je vjerovatno ukrašavala dvoranu tvrđave. 

Kozograd spada u red srednjovjekovnih bosanskih gradova oko kojeg je tokom vremena narodna mašta isplela čitav niz predanja i vjerovanja. Još je dubrovački kroničar Jakov Lukarević zapisao predanje koje tvrdi da je kraljica Katarina Kosača pred osmanskim osvajačima iz Kozograda (Kosalaz, castello di Huoiniza) pobjegla preko Konjica i Stona u Dubrovnik. Narodna predanja o Kozogradu, koja se uglavnom vezana za propast bosanske države 1463. godine, govore kako je kraljica Katarina potkovala konje naopako i tako zavarala svoje progonitelje. Također, vjeruje se da su u Kozogradu boravili i „stari Grci“, koji su inače vrlo čest motiv narodnih predanja ovog prostora. Kako god, padom pod osmansku vlast daljnji razvoj Kozograda naglo je presječen, izgleda da je po osvajanju grad razrušen i više nije ni obnavljan.

Kozograd se ubraja u skupinu karakterističnih bosanskih utvrđenja sa slobodnim tlocrtom i vrlo spretnim korištenjem prirodnog terena na kojem je sagrađen. Arheološki ostaci su i više nego skromni što otežava rekonstrukciju njegovog izgleda, ali se mogu razabrati ostaci dvije kule različitih dimenzija, obora, cisterne, zaštitnog usjeka i nekadašnjeg podgrađa koje danas nosi naziv Varoš. Na najvećoj koti bila je sagrađena veća branič-kula okruglog oblika, u narodu poznata kao Kraljeva kula, čiji se ostaci vide samo u tlocrtu, dok je manja kula imala formu kvadrata. Obor koji je štitio grad poprimao je oblik nepravilnog trougla unutar kojeg je bila iskopana cisterna. Istočni dio obora bio je povezan podgrađem samostalnim bedemom. Graditelji su prilikom izgradnje koristili uglavnom lomljeni, a samo u rijetkim slučajevima fino obrađeni kamen. Na stijeni smještenoj uz zapadni dio grada uklesan je natpis čije precizno čitanje nije moguće. 

Bibliografija:

  • Anđelić, Pavao: „Trgovište, varoš i grad u srednjovjekovnoj Bosni“, Glasnik Zemaljskog muzeja n.s. 18, Sarajevo, 1963, 179-194.
  • Anđelić, Pavao: Studije o teritorijalnopolitičkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne, Svjetlost, Sarajevo, 1982. 
  • Anđelić, Pavao: „Kozograd“, u: Arheološki leksikon BiH, III, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 22.
  • Basler, Đuro: „Kreševo-Kiseljak-Fojnica“, Glasnik Zemaljskog nuzeja n.s. 9, Sarajevo, 1954, 299-306.
  • Batinić, Mijo: Franjevački samostan u Fojnici: od stoljeća XIV.-XX., C. Albrecht, Zagreb, 1913. 
  • Ćirković, Sima: Herceg Stefan Vukčič-Kosača i njegovo doba, SANU (Posebna izdanja 376, Odeljenje društvenih nauka 48), Beograd, 1964.
  • Drmač, Marjan: „Župa Lepenica“, Historijska traganja 14, Sarajevo, 2014, 9-97.
  • Grđić Bjelokosić, Luka: „'Kozi-grad’, ‘Zvoni-grad’ i ‘Gradina’ u kotaru fojničkom“, Glasnik Zemaljskog muzeja 1/4, Sarajevo, 1892, 91-95.  
  • Jireček, Konstantin: „Trgovački putevi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku“ u: Zbornik Konstantina Jirečeka, I, (ur. Mihailo Dinić), SAN (Posebna izdanja 326, Odeljenje društvenih nauka n.s. 33), Beograd, 1959, 205-314.
  • Jorga, Nicola: Notes et extraits pour servir a l’histoiredes croisades au XVe siecle, II, Ernest Leroux, Paris, 1899.
  • Kovačević Kojić, Desanka: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.
  • Kovačević-Kojić, Desanka: Gradski život u Srbiji i Bosni (XIV-XV), Istorijski institut Beograd, Beograd, 2007.
  • Luccari, Giacomo di Petro: Copioso ristretto de gli annali di Rausa, libri qvattro, Ad instantia di Antonio Leonardi, Venecija, 1605.
  • Palavestra, Vlajko: „Historijska narodna predanja i toponomastika u Fojnici i okolini“, Glasnik Zemaljskog muzeja n.s. 17-18, Sarajevo, 1973, 101-153.
  • Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
  • Regan, Krešimir: Bosanska kraljica Katarina: pola stoljeća Bosne (1425-1478), Naklada Breza, Zagreb, 2010.
  • Thallóczy, Ludwig von: Studien zur geschichte Bosniens und Serbiens in mittelalter, Duncker&Humblot, München-Leipzig, 1914.
  • Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.