Maglaj

Grad Maglaj podignut je na visokoj magmatskoj stijeni dominantnog položaja koja se strmo obara prema desnoj obali rijeke Bosne. Prirodni kompleks na kojem je smješten grad nalazi se uz padine planine Ozren, odvojen jednom udolicom. Porijeklo toponima Maglaj obično se vezuje za prirodnu pojavu – maglu, inače vrlo uobičajenu za ovaj predio, a po nešto maštovitijim shvatanjima ime grada a samim tim i njegovo porijeklo pripisivalo se Mezejima, drevnom ilirskom plemenu. Naravno, da ovakva tumačenja, koliko god bila primamljiva, ne mogu da izdrže ozbiljniju lingvističku i topografsku kritiku. Izuzetno prilagođen konfiguraciji terena sa jakim bedemima i kulama i istaknutim položajem, Maglaj je važio za dobro utvrđen grad i svojim gospodarima i braniteljima nudio je dobru zaštitu i sigurnost. Maglaj, zajedno sa okolnim područjem koje je ulazilo u njegovu orbitu, bio je u sklopu Usore, jedne od bosanskih oblasti, dok je ustrojstvo ovog prostora u užem upravnom smislu, gdje se podrazumijeva postojanje određene župe, nedovoljno poznato. Pretpostavlja se da je ovdje od najranijih vremena egzistirala župa nepoznatog imena čiji bi se obim približno poklapao sa granicama današnjih općina Žepče, Zavidovići i Maglaj. Povlačeći analogije sa kasnijom osmanskom upravnom organizacijom, za koju se obično uzima da je pratila granice srednjovjekovnih teritorijalno-političkih jedinica, došlo se do pretpostavke da je naziv župe bio Maglaj čiji bi najznačajniji politički i vojni centar bio upravo grad Maglaj. Ništa se ne zna ni o feudalnim magnatima koji su gospodarili ovim dijelom Usore, obične se vjeruje da su to bili Zlatonosovići, inače tradicionalni gospodari ove oblasti čiji su članovi nosili titulu vojvode usorskog. Kralj Stjepan Ostoja, okružen najznačajnijim bosanskim velikašima tog vremena, izdao je 15. janura 1399. godine u „Lišnici“ jednu povelju Dubrovčanima, što se pak dovodi u vezi sa rijekom Liješnicom koja protiče nedaleko od Maglaja. 

U pisanim izvorima se kao gospodari Maglaja spominju i Ugri, sa čijim prisustvom se javlja prvi pisani trag o gradu. Radi se o pohodu kralja Sigismunda na Bosnu iz 1408. godine koji je ostao upamćen po katastrofalnom porazu bosanske vojske, ali i po brutalnoj odmazdi ugarske strane nad zarobljenom bosanskom vlastelom koja je, prema svjedočenju Sigismundovog biografa Windeckea, okrutno pogubljena u Doboru. Ugarski napad na bosanske granice, koji je započeo u septembru 1408. godine, išao je dolinom rijeke Bosne pri čemu se na udaru našao i Maglaj u kojem je ugarski kralj boravio od 18. do 21. septembra,  vjerovatno smještajući tu podno grada svoj logor. Upravo je tu kralj Sigismund izdao jednu povelju (sub castro nostro Magday vocato) koja sve do osmanskih osvajanja predstavlja jedini sačuvani spomen Maglaja u historijskim izvorima. Poslije velike pobjede nad bosanskom vojskom, u bici koja se najvjerovatnije odigrala nešto južnije od Maglaja, ugarski odredi povukli su se preko Save, sa kratkim zadržavanjem u Doboru gdje je navodno počinjen pokolj bosanske vlastele. Poslije 1408. godine grad Maglaj je vjerovatno bio pod kontrolom ugarskog kralja, uklopljen u sastav novoosnovane Usorske banovine, međutim ostaje nepoznato da li je u narednom periodu došlo do određene promjene u smislu da je tu ponovno uspostavljena bosanska vlast. Ovo je sve što se može konstatirati o srednjovjekovnoj historiji Maglaja sa jednim dodatkom da ostaje nepoznato da li je podno grada bilo razvijeno podgrađe. Pod osmanskom vlašću Maglaj se prvi put javlja u popisu iz 1485. godine gdje je navedena nahija Maglaj. Kada je grad došao u osmanske ruke nije izvjesno, u popisu od 1468. godine nema mu spomena.

Grad Maglaj u XV stoljeću, kada se prvi put javlja u historijskim izvorima, predstavljao je burg sagrađen u kasnogotičkom stilu s tim da je bio izuzetno dobro utvrđen. Grad je, uslijed intenzivirane upotrebe vatrenog oružja, s vremenom dodatno ojačavan. Gradski kompleks sačinjavaju glavna utvrda, predgrađe i predvorje. Glavna utvrda je sa dvije, duže strane opasana bedemima dok su druge dvije strane zatvorene dvjema kulama poligonalnog oblika različite veličine od kojih jedna predstavlja glavnu branič-kulu i koja svojom masivnošću dominira nad cijelim gradom. Druga kula posebnim bedemom odvojena je od ostatka gradskog prostora. Intervencijama osmanskih graditelja, kojih je najviše bilo u XVII i XVIII stoljeću, grad je moderniziran tako što su učvršćeni zidovi, formirana mjesta za topove te sagrađena sahat-kula, a nešto kasnije oko nje i obor. Ulaz u grad najprije je bio na zapadu da bi za osmanske vladavine bio pomjeren na sjevernu stranu.  

Bibliografija:

  • Anđelić, Pavao: „O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku“, Prilozi Instituta za istoriju 13, Sarajevo, 1977, 17-45.
  • Bojanovski, Ivo: „Stari grad Maglaj: istraživački i konzervatorski radovi 1962. i 1963. g.“, Naše starine 10, Sarajevo, 1965, 61-97.
  • Ćirković, Sima: Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964.
  • Detelić, Mirjana: Epski gradovi: leksikon, Balkanološki institut SANU (Posebna izdanja 84), Beograd, 2007.
  • Engel, Pál: „Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa“, Zbornik odsjeka za povijesne i društvene znanosti  HAZU 16, Zagreb, 1998, 57-72.
  • Glavaš, Tihomir: „Maglaj“, u: Arheološki leksikon BiH, II, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 120.
  • Handžić, Adem: Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975.
  • Jelić, Luka: „Najstariji kartografski spomenik o rimskoj pokrajini Dalmaciji“, Glasnik Zemaljskog muzeja 10/4, Sarajevo, 1898, 531-559.
  • Kovačević Kojić, Desanka: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.
  • Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
  • Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006.
  • Mihályi, János: Máramarosi diplomák a XIV. és XV. századból., Mayer és Berger, Máramaros-Sziget, 1900.
  • Mrgić, Jelena: Severna Bosna 13-16. vek, Istorijski institut (Posebna izdanja 55), Beograd, 2008.
  • Popović, Marko: „Srednjovekovne tvrđave u Bosni i Hercegovini“, u: Zbornik za istoriju BiH, I, (ur. Milorad Ekmečić), SANU (Odbor za istoriju Bosne i Hercegovine, Knjiga 1), Beograd, 1995, 33-55. 
  • Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
  • Stojanović, Ljubomir: Stare srpske povelje i pisma, I (1), SKA, Beograd-Sremski Karlovci, 1929. 
  • Šabanović, Hazim: Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
  • Šišić, Ferdo: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, MH, Zagreb, 1902.
  • Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.
  • Živković, Pavao: „Usora i Soli – poprište značajnijih historijskih događaja u XIV i XV stoljeću“, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne 15, Tuzla, 1984, 33-45.