Mara, bosanska kraljica

Mara, još nazivana i Jelena, bila je kćerka despota Lazara i unuka despota Đurđa Brankovića. Majka joj je bila Jelena Paleolog, kćerka morejskog despota Tome Paleologa. Rođena je oko 1447. godine kao prvo dijete iz njihovog braka. Imala je još dvije mlađe sestre Milicu i Jerinu. Njen otac, despot Lazar, preminuo je u januaru 1458. godine nakon samo godinu dana vladanja zemljom. S obzirom kako Lazar nije imao muške djece postavilo se pitanje nasljeđivanja vladarske pozicije u Srpskoj despotovini. U kombinacijama su bili Lazarev brat slijepi Stefan Branković, Osmanlije, Ugri a posredstvo ugarskih interesa i bosanski kralj Stjepan Tomaš. U sporazumu sa ugarskim kraljem Matijašem Korvinom kralj Stjepan Tomaš je dogovorio preuzimanje Srpske despotovine, s čime je bila saglasna i Lazarova udovica Jelena. Bosanski princ Stjepan Tomašević legitimitet svoje pozicije trebao je steći vjenčanjem upravo sa Lazarevom kćerkom Marom. Na saboru u Segedinu krajem 1458. godine sve je dogovoreno između Bošnjana i Ugra, te je bilo preostalo samo da se obavi vjenčanje u Smederevu. Prema tvrdnjama ljetopisaca Stjepan je proglašen despotom i prije samog vjenčanja, 21. marta 1459. dok je samo vjenčanje između Stjepana i Mare upriličeno 1. aprila 1459. Prilikom udaje Mara je imala samo 12 godina. Radilo se svakako o političkom braku kojim je bosanska država na čelu sa kraljem Tomašem trebala da preuzme upravljanje Srpskom despotovinom i time obezbjedi jači otpor protiv Osmanlija što je pogodovalo bosanskim i ugarskim interesima. Od značajnije odbrane nije bilo ništa jer su despot Stjepan, njegova supruga Mara i cijeli njegov dvor na čelu sa stricem Radivojem Ostojićem morali predati Smederevo Osmanlijama već 20. juna 1459. uslijed nedostatka vojske i oružja. Nakon boravka u Smederevo Stjepan i Mara su prešli u Bosnu gdje su nadalje boravili u Jajcu.

Nakon smrti kralja Stjepana Tomaša u julu 1461. godine, naslijedio ga je sin Stjepan. On je bio prvi i jedini bosanski kralj krunisan krunom poslanom iz Rima. Krunisanje je obavio papin legat novembra 1461. godine u Jajcu, a ovim činom Mara je postala bosanska kraljica. Nisu poznate pojedinosti o Marinom životu u naredne dvije godine kada je zajedno sa mužem najveći dio vremena provodila u kraljevskoj rezidenciji u Jajcu. Radilo se o vremenom u kojem su osmanski pritisci na Bosnu bili sve snažniji. U velikom osmanskom napadu na Bosnu upriličenom maja i juna 1463. godine kralj Stjepan i kraljica Mara su bili primorani na bjekstvo. Stjepan se pred snažnom osmanskom vojskom zaputio u najudaljeniji sjeverozapadno mjesto u svojoj državi, grad Ključ, gdje se i predao osmanskim zapovjednicima nakon što su mu obećali poštediti život. Međutim samo nekoliko dana kasnije, nakon što je na naredbu sultana Mehmeda II izdao zapovjed svim bosanskim kaštelanima da mirno predaju utvrde, kralj Stjepan Tomašević je ubijen s čime je prestalo da egzistira Bosansko kraljevstvo.

Smrt muža i slom bosanske države označio je početak perioda lutanja posljednje bosanske kraljice Mare koja je uspjela pobjeći pred osmanskim osvajačima. Podatke o njoj neposredno nakon osmanskog osvajanja Bosne pružaju hronike iz nešto kasnijeg doba. Mavro Orbin u svojoj hronici navodi kako je Mara sa ogromnim blagom pobjegla u Dalmaciju, gdje ju je zarobio i opljačkao hrvatski ban Pavle Sperančić. Prema njegovoj priči Mara se uspjela osloboditi i otići u Primorje a odatle u Ugarsku gdje joj je boravila majka. Ovakav scenario nema nikakvo uporište u usporedbi sa izvorima druge vrste. Prema hronici još jednog Dubrovčanina, Junija Rastića, Mara je zajedno sa Katarinom prešla u Dalmaciju i tamo zarobljena od strane bana Pavla. Nakon njegovog poraza u sukobu sa Osmanlijama, Mara se premjestila u Dubrovnik. I ovu liniju kretanja bosanskih kraljica moguće je korigirati diplomatičkim izvorima koji govore o Katarininom boravku u Vrlici kod Šibenika. Međutim dubrovački izvori uistinu ukazuju kako se Katarina i Mara u isto vrijeme pojavljuju u Dubrovniku. 

Prvi podaci o Marinom boravku u Dubrovniku potiču iz početka jula 1463. godine kada joj je odobreno da može doći na jedno od dubrovačkih ostrva. Tokom oktobra Mara je boravila u samom gradu, gdje se srela i sa svojom svekrvom Katarinom. Uočljivo je kako u ovo vrijeme, za razliku od Katarine, Mara ne potražuje bilo kakve prihode od Dubrovčana koje su isplaćivali njenom mužu niti postavlja pitanje u vezi imovine koju su bosanski kraljevi imali u Dubrovniku. Tokom augusta Dubrovčani su Mari odredili sitnije novčane prihode na ime izdržavanja, kako su i uobičavali raditi sa istaknutim gostima. Nakon odlaska iz Dubrovnika mara se nastanila u samostan sv. Stjepana u blizini zidina Splita, koji se nalazio pod suverenitetom Mletačke Republike. Međutim, zbog učestalih posjeta pobliže nepoznatih bosanskih i ugarskih vlastelina Mlečani su odlučili predložiti kraljici preseljenje u Šibenik ili na neki od otoka, sa krajnjim ciljem da je trajno uklone sa svog teritorija. Do Marinog odlaska iz Dalmacije je svakako došlo ubrzo, nije poznato gdje je prvobitno otišla, kao jedna od potencijalnih lokacija u historiografiji se izdvaja Ugarska.

Nakon ovih podataka, skoro deceniju nijedan izvor ne osvjetljava životni put kraljice Mare. U potpuno nepoznatim i nejasnim okolnostima ona se pojavljuje 1476. godine na teritoriju Osmanskog carstva kada je u sukobu sa svojom tetkom Marom, kćerkom despota Đurđa Brankovića i udovicom sultana Murata II koja je živjela u serskoj oblasti u Ježevu. Nije poznato gdje je Mara boravila u ovo vrijeme, ali je prema zapisima ljetopisaca i hroničara bila u sukobu sa tetkom Marom nakon čega je ova završila u zatvoru. Mara se ponovo u arhivskim dokumentima javlja pod imenom Jelena oktobra 1485. godine kada je sultan Bajazit II pisao dubrovačkim vlastima kako se bosanska kraljica potužila njemu da je despot Đurađ Branković ostavio u njihovom gradu određene vrijedne predmete i naredio da se poslije njegove smrti podijeli između njegovih sinova. Kraljica je ovim putem tražila onaj dio koji je pripadao njenom ocu Lazaru. Sultan je naredio Dubrovčanima da predaju Lazarev dio zlata njegovom izaslaniku koji će ga donijeti na Portu. O istoj stvari je sultan slao izaslanstvo u Dubrovnik i marta 1486. godine, smatralo se da je Lazarev dio iznosio 353 litre zlata. Dubrovačke vlasti su uputile sultanu poslanstvo sa potvrdom despota Lazara da je svoj dio imovine preuzeo, na šta je Mara tvrdila da se radi o krivotvorenom pismu. Sultan je donio odluku prema kojoj su dubrovačke vlasti dužne isplatiti bosanskoj kraljici 2000 dukata, međutim prema dubrovačkim dokumentima iz iz 1450-ih godina moguće je ustanoviti kako je Marin otac uistinu preuzeo ovaj novac. I naredni podaci o Mari iz perioda 1487-1492. godine govore o podizanju tužbi protiv određenih osoba u vezi sa sticanjem materijalne dobiti. Kraljica Mara se poslije 1498. godine preselila iz Carigrada kod svog ujaka Manojla Paleologa u trakijsku oblast Sirgencion kod Čorlua. Ubrzo nakon ovog podatka Mara je, vjerovatno krajem 15. stoljeća, preminula.

Državni arhiv u Dubrovniku, Consilium Rogatorum XVII, 250 

Izvori i literatura:

  • Ćirković Sima, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd 1964, 316-337.
  • Ćorović Vladimir, Historija Bosne, Srpska kraljevska akademija, Beograd 1940, 527-560.
  • Ćorović Vladimir, „Ženidba despota Lazara“, Glas Srpske kraljevske akademije, br. 156, Beograd 1933, 145-159.
  • Dedić Enes, Bosansko Kraljevstvo i Srpska Despotovina (1402-1459), Univerzitet u Sarajevu-Institut za historiju, Sarajevo 2021, 248-263.
  • Dedić Enes, “Serbian Princesses at the Bosnian courts in the 15th Century (Contribution to knowledge of the marital relations of the rulers and noblemen of the Bosnian Kingdom and the Serbian Despotate)”, u: Bosna i njeni susjedi u srednjem vijeku – pristupi i perspektive, Univerzitet u Sarajevu-Institut za historiju, Sarajevo, 2019, 246-250.
  • Džaja Srećko M., „Osmansko osvajanje Bosne i Rimska kurija“, u: Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Sarajevo-Fojnica 2000, 221-227.
  • Filipović Emir O., Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386-1463), Orijentalni institut Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2019, 386-456.
  • Fotić Aleksandar, „Despina Mara Branković and Chilandar: between the desired and the possible“, u: Osam vekova Hilandara. Istorija, duhovni život, književnost, umetnost i arhitektura, ur. Vojislav Korać, Naučni skupovi Srpske akademija nauka i umetnosti, knj. XCV, Odeljenje istoriskih nauka, knj. 27, Beograd 2000, 97-99.
  • Isailović Neven, „Bračni planovi Kotromanića i državna politika Bosne polovinom XV veka“, u: Pad Srpske despotovine 1459. godine, Zbornik radova sa naučnog skupa održanog 12-14. novembra 2009. godine, SANU, Naučni skupovi, knj. CXXXIV, Odeljenje istorijski nauka, knj. 32, Beograd 2011, 203-214.
  • Jireček Konstantin, Istorija Srba – Prva knjiga do 1537. godine (Politička istorija), Slovo Ljubve, Beograd 1978, 394.
  • József Teleki, Hunyadiak kora magyarországon, X, Pesten 1853, 308.
  • Kovačević Desanska, „Pad bosanske države prema dubrovačkim izvorima“, Godišnjak Društva istoričara BiH, god. XIV, Sarajevo 1964, 205-220.
  • Lovrenović Dubravko, Na klizištu povijesti (Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo 2006, 329-360.
  • Macuscev Vincentio, Monumenta historica slavorum meridionalium vicinorumque
    populorum II, Belgradi 1882, 114-115, 221, 306.
  • Mahinić Senja, „Životni put posljednje bosanske kraljice Mare nakon propasti Bosanskog kraljevstva“, Radovi, knj. XVII/3 (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo 2014, 211-224.
  • Miklosich Franc, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Viennae 1858, 481, 546.
  • Mujadžević Dino, „Pad Bosne 1463. prema osmanskim narativnim izvorima“, u: Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – Slom srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva, ur. Ante Birin, Hrvatski institut za povijest-Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu, Zagreb 2013, 34-42.
  • Nagy Iván – Nyáry Albert, Magyar diplomacziai emlekek-Matyas kiraly korabol, I, Budapest 1875, 18, 38-39, 46.
  • Orbin Mavro, Kraljevstvo Slovena, prev. Zdravko Šundrica, Srpska književna zadruga 1968, 172.
  • Perojević Marko, „Stjepan Tomašević“ u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, Hrvatsko katoličko društvo Napredak, Sarajevo, 1942, 555-592.
  • Rački Franjo, „Dubrovački spomenici o odnošaju dubrovačke obćine naprema Bosni i Turskoj godine razspe bosanske kraljevine“, Starine Jazu, knj. VI, Zagreb 1874, 9.
  • Rački Franjo, „Prilozi za sbirku srbskih i bosanskih listina“, Rad JAZU, br. 1, Zagreb 1867, 156-158.
  • Ruvarac Ilarion, „Dvije bosanske kraljice“, Glasnik zemaljskog muzeja, br. 3, Sarajevo 1893, 565-574.
  • Spandounes Theodor, On the origin of the Ottoman Emperors, transl. Donald M. Nicol, Cambridge 1997, 45.
  • Spremić Momčilo, „Propast srednjovekovne države“, u: Istorija srpskog naroda: Doba borbi za očuvanje i obnovu države (1371-1537), Srpska književna zadruga, Beograd 1982, 306-309.
  • Spremić Momčilo, „Despot Lazar Branković“, Zbornik radova Vizantološkog instituta L, Vizantološki institut SANU, Beograd 2013, 908-909.
  • Spremić Momčilo, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, Glas srpski, Banja Luka 1999, 608-643.
  • Stojanović Ljubomir, Stare srpske povelje i pisma, knj. 1, dio II, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, Spomenici na srpskom jeziku, knjiga XXIV, Srpska akademija nauka, Beograd-Sremski Karlovci 1934, 159, 229.
  • Stojanović Ljubomir, Stari srpski rodoslovi i letopisi, Srpska kraljevska akademija, knj. XVI, Sremski Karlovci 1927, 244, 246, 296, 251.
  • Šunjić Marko, „Trogirski izvještaji o turskom osvojenju Bosne 1463“, Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, br. XXIX, Sarajevo 1989, 139-157.
  • Thallóczy Ludwig von, Studien zurgeschichte Bosniens und Serbiens im mittelalter, Verlag von Duncker & Humblot, München und Leipzig 1914, 101-102.
  • Tošić Đuro, „Posljednja bosanska kraljica Mara (Jelena)“, u: Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine 3, Srpska akademija nauka i umetnosti  Beoograd 2002, 29-60.
  • Tošić Đuro, „Ponašanje bosanske kraljice Mare (Jelene) u izbjeglištvu“ u: X kongres Saveza istoričara Jugoslavije, Beograd 1998, 393-398.
  • Truhelka Ćiro, „Tursko-slovjenski spomenici Dubrovačke arhive“, Glasnik zemaljskog muzeja, god. XXIIII, knj. 1-3, Sarajevo 1911, 13-14, 81-82, 97-98, 228, 
  • Truhelka Ćiro, „Dubrovčke vijesti o godini 1463“, Glasnik zemaljskog muzeja, god. XXII, Sarajevo 1910, 19.