Vukac Hrvatinić (? – najranije 1378.) je najmlađi sin kneza Hrvatina Stjepanića i brat Vukoslava i Pavla Hrvatinića, pa se stoga na historijskoj pozornici javlja kasnije u odnosu na braću. S druge strane, od sinova kneza Hrvatina, Vukac je ostavio najviše traga u historijskim izvorima i prvenstveno njegovim zaslugama osigurano je daljnje jačanje roda Hrvatinića na bosanskoj, ali i široj političkoj sceni. U nedatiranoj povelji, obično se smješta u razdoblje od 1326. do 1329. godine, koju je izdala banica Elizabeta zajedno sa sinom banom Stjepanom II Kotromanićem, data mu je „vjera gospodska“ uz garancije da ne može biti osuđen za nevjeru sve dok se to ne utvrdi pred četrnaestoricom bosanskih velikaša koji se prethodno javljaju na povelji izdatoj nešto ranije njegovom bratu knezu Vukoslavu. Kasniji razvoj događaja pokazao je da je riječ o jednom od najodanijih velikaša kojeg je vladajuća dinastija Kotromanića imala u vazalnom odnosu.
Knez Vukac Hrvatinić s vremenom se probio u sami vrh bosanske feudalne elite, okupljene oko vladara, o čemu najbolje svjedoči povelja bana Tvrtka izdata 1357. godine njegovom sinovcu knezu Vlatku Vukoslaviću gdje je naveden zajedno sa vojvodom Purćom kao pristav i ručnik. Pristav podrazumijeva lice koje je izjavom, bilo pismenom ili usmenom, potvrđivalo pravne činjenice, dok ručnik označava osobu koja je nudila zaštitu ili jemstvo.
Svoju vjernu službu prema bosanskom banu knez Vukac je najbolje ispunio ljeta 1363. godine kada je odbranio grad Sokol od ugarskog napada. Naime, kralj Ludovik I, pravdajući ovaj potez ratom protiv heretika, napao je bosanske granice iz dva pravca i glavninom vojske započeo opsadu grada Sokola u župi Plivi gdje je podno grada u svom logoru izdao nekoliko povelja. Drugi dio vojnih odreda pod komandom ostrogonskog nadbiskupa Nikole i palatina Nikole Konte poslan je u Usoru gdje je započeo opsadu tvrdog Srebrenika. Grad Sokol i župu Plivu uspješno je odbranio knez Vukac, ali ostaje nepoznato da li je tu prethodno bio postavljen za kraljevog kastelana ili je sa vojnim odredima došao i razbio ugarsku opsadu. Kako god, iskazanu vjernost prema bosanskom banu dodatno je ojačala nevjera koju je premo svom senioru počinio drugi član vlasteoskog roda Hrvatinića – knez Vlatko Vukoslavić, tako što je u jeku ugarske ofanzive ustupio kralju Ludoviku I grad Ključ u zamjenu za grad Bršljanovac u Križevačkoj županiji. Tri godine kasnije, 13. augusta 1366. godine, ban Tvrtko je poveljom nagradio vjernost Vukca Hrvatinića tako što mu je u baštinu darovao cijelu župu Plivu sa gradom Sokolom koja je prethodno bila posjed vladajuće porodice Kotromanića. U povelji je Vukac oslovljen vojvodskom titulom pa se pretpostavlja da je istu zadobio nakon uspješne odbrane Sokola.
Čini se opravdanom pretpostavka po kojoj je spomenuti vojni uspjeh Vukca Hrvatinića i nagrada koja je potom uslijedila bio od velikog značaja za daljnje jačanje njegove porodice, posebno njegovog sina Hrvoja Vukčića sa koji je početkom XV stoljeća izrastao u najsnažnijeg bosanskog magnata. Pored spomenute župe Plive, Vukac Hrvatinić je zasigurno posjedovao župu Tribovu, smještenu u dolini Crne rijeke, i možda župu Vrbanju sa gradom Kotorom. Pretpostavlja se da su nakon spomenute nevjere Vlatka Vukoslavića, počinjene prema bosanskom banu, i njegovi posjedi došli pod kontrolu Vukca Hrvatinića.
U historijskim izvorima vojvoda Vukac Hrvatinić posljednji put se spominje kao svjedok u čuvenoj povelji kralja Tvrtka, sačinjenoj u dva navrata 10. aprila i 17. juna 1378. godine. Ovom poveljom, koja je izdata povodom krunisanja Tvrtka za kralja, Dubrovčanima su potvrđene ranije povlastice.
O privatnom životu Vukca Hrvatinića malo se toga može sa sigurnošću reći. Dubrovački pisci Mavro Orbini i Jakov Lukarević, čije iskaze nije moguće provjeriti, tvrde da je Vukac bio oženjen plemkinjom koja je pripadala uglednoj dubrovačkoj porodici Lukarević. Jedino je izvjesno da je imao sedmero djece, da li iz jednog ili više brakova ostaje nepoznato. Sva četvorica njegovih sinova su imenom poznata: Hrvoje, Vuk, Voislav i Dragiša Vukčić, za razliku od kćerki gdje su dvije poznate imenom: Resa, supruga tepčije Batala Šantića i Vučica, dok ime treće kćerke nije sačuvano u izvorima, ali se pouzdano zna da je bila udana za strica braće Zlatonosovića, vojvoda Vukmira i Vukašina.
Bibliografija:
- Ančić, Mladen: Putanja klatna; Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV stoljeću, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru – Ziral, Zadar-Mostar, 1997.
- Ćirković, Sima: Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964.
- Ćošković, Pejo: „Hrvatinići (Horvatići, Stipančić Hrvatinić, Stipanići, Stjepanići), (velikaški rod)“ u: Hrvatski biografski leksikon, V (Gn-H), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002, 725-739.
- Dedić, Enes – Dautović Dženan: „Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića Dubrovniku“, u: Bosanskohercegovački slavistički kongres, I, (ur. Senahid Halilović), Slavistički komitet, Sarajevo, 2019, 327-357.
- Engel, Pál: „Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa“, Zbornik odsjeka za povijesne i društvene znanosti HAZU 16, Zagreb, 1998, 57-72.
- Ječmenica, Dejan: „Povelja banice Jelisavete i bana Stefana II knezu Vukcu Hrvatiniću“, Građa o prošlosti Bosne 2, Banja Luka, 2009, 11-23.
- Ječmenica, Dejan: „Povelja bana Tvrtka knezu Vlatku Vukoslaviću“, Građa o prošlosti Bosne 4, Banja Luka, 2011, 9-19.
- Klaić, Nada: Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.), Eminex, Zagreb, 1994.
- Kurtović, Esad – Filipović, Emir: „Četiri bosanska Sokola“, Gračanički glasnik 32/16, Gračanica, 2011, 201-222.
- Leksikon srpskog srednjeg veka, (prir. Sima Ćirković i Rade Mihaljčić), Knowledge, Beograd, 1999.
- Luccari, Giacomo di Petro: Copioso ristretto de gli annali di Rausa, libri qvattro, Ad instantia di Antonio Leonardi, Venecija, 1605.
- Mrgić-Radojčić, Jelena: Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjaluci-Istorijski institut u Banjaluci, Beograd-Banja Luka, 2002.
- Mrgić-Radojčić, Jelena: „Povelja bana Tvrtka knezu Vukcu Hrvatiniću“, Stari srpski arhiv 2, Laktaši, 2003, 167-184.
- Orbini, Mavro: Kraljevstvo Slavena, (prev. Snježana Husić), Golden marketing–Narodne novine, Zagreb, 1999.
- Ruvarac, Ilarion: „Banovanje Tvrtka bana (1353-1377)“, Glasnik Zemaljskog muzeja 2, Sarajevo, 1894, 225-240.
- Stojanović, Ljubomir: Stare srpske povelje i pisma, I (1), SKA, Beograd-Sremski Karlovci, 1929.
- Šišić, Ferdo: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, MH, Zagreb, 1902.
- Thallόczy, Ljudevit: „Istraživanje o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje kӧrmendskog arkiva“, Glasnik Zemaljskog muzeja 18, Sarajevo, 1906, 401-444.
- Thallóczy, Ludwig von: Studien zur geschichte Bosniens und Serbiens in mittelalter, Duncker&Humblot, München-Leipzig, 1914.
Mađarski državni arhiv u Budimpešti (Magyar Országos Levéltár), signatura DL 56742.
Izvor signature: Ječmenica, Dejan: „Povelja bana Tvrtka knezu Vlatku Vukoslaviću“, Građa o prošlosti Bosne 4, Banja Luka, 2011, str. 10.