Ban Matej Ninoslav se prvi put spominje u izvorima 1233. godine kao ugarski vazal i katolik koji se odriče heretičkog učenja svojih prethodnika. Situacija u Bosni je bila jako komplikovana na početku vladavine novog bana. U Rim su stizale vijesti kako je bosanski biskup do tog dostojanstva došao mitom i uz podršku heretika, da ne poznaje latinski jezik i pismo, te da ne drži službu u svojoj crkvi. Prema istim izvještajima biskup je stanovao u nekom selu, a brat mu je bio istaknuti heretik. Papa je brzo reagirao na ove vijesti, u Bosnu je uputio biskupa Preneste Jakova Pekorarija, a rezultat istrage bilo je krajem 1233. ili početkom 1234. godine svrgavanje biskupa i imenovanje na njegovu poziciju Njemca dominikanca Johanesa Vildeshauzena.
Već u prvom pojavljivanju na historijskoj pozornici Ninoslav se žalio papi kako je stavljen u gori položaj nego njegovi heretički prethodnici koji su po starom običaju davali i oduzimali župe i sela po svom nahođenju, a sada oni koji drže ove posjede zadržavaju zemlje protiv banove volje. Radilo se svakako o bosanskoj vlasteli koja je dobijene posjede zadržala za sebe i time kontrolirala banov pristanak uz Ugre i rimskog papu. Situacija na terenu je očigledno bila mnogo komplikovanija nego to izvori pokazuju, a dolazak stranca na položaj biskupa samo je dodatno uznemirio bosanski vjerski život. Očigledan otpor bosanske vlastele i drugih faktora prema latinizaciji bosanske biskupije vodio je u sunovrat odnose Bosne i Rima. Prekid u nizu domaćih biskupa slavenske službe uz kidanje veza između Dubrovnika i bosanske biskupije pokazao se sudbonosnim potezom. Već februara 1234. godine papa nagovještava križarski rat protiv heretika u Bosni, a nekoliko mjeseci kasnije dozvoljava biskupu Ivanu dodjeljivanje indulgencija onima koji krenu protiv ovih heretika. Do kulminacije vjerskih odnosa prožetih političkim ambicijama došlo je početkom 1238. godine kada je papa bosansku biskupiju uzeo pod svoju direktnu jurisdikciju, te imenovao dominikanca Ponsu novim bosanskim biskupom. Uporedo sa ovim aktivnostima započeo je i vojni napad hercega Kolomana na bosansku državu, njegove uspjehe u suzbijanju heretika i heretičkog učenja hvali papa Grgur IX u svojim pismima iz decembra 1238. godine. Kako bi ovaj križarski pohod ostvario što značajnije rezultate papa je nastojao susjedne crkvene dostojanstvenike motivirati za slanje dodatnih križara i novca u Bosni kako bi se tamošnja hereza iskorijenila. U Bosni je najverovatnije boravila križarska vojska pod hercegom Kolomanom početkom 1438. godine, te je uspjela u određenoj mjeri omogućiti prostor za djelovanje izabranog biskupa. Radilo se o vojnim pohodima koji nisu imali značajniji uspjeh, što se uočava iz papinog pisma s kraja 1239. godine u kojem i dalje poziva na borbe u Bosni. Uporedo sa križarskim ratom u Bosni je u ovo vrijeme evidentan još jedan historijski poduhvat – angažman Kurije na podizanju katedralne crkve na prostoru Vrhbosne. U toku rata Vildeshauzen se povukao, a na mjesto bosanskog biskupa imenovan je još jedan dominikanac Ponsa.
Ban Ninoslav očigledno nije sudjelovalo u ovim sukobima, držao se u jednom dijelu Bosne, vjerovatno upravo u onom dijelu o kojem piše krajem 1238. godine papa Grgur IX biskupu Ponsi kako je potrebno da se bori protiv preostalih heretika. Ninoslav je u proljeće 1240. godine sa grupom svojih vlastelina posjetio Dubrovnik i tom prilikom obnovio ugovor sklopljen između Bosne i Dubrovnika još za vrijeme bana Kulina. Dubrovčanima je obećao mir i prijateljstvo, slobodu kretanja i ličnu i imovinsku bezbjednost trgovaca. Izbijanje Tatara u Ugarsku u proljeće 1241. godine uveliko je pomoglo Ninoslavu da obnovi svoju vlast u čitavoj Bosni. Tokom 1243. godine Ninoslav je učestvovao u sukobu između Trogira i Splita, te je sa svojom vojskom i Splićanima opsjedao grad Klis. Poslije toga se vratio u Bosnu, ostavivši u Splitu svog kneza. Naredni podatak o banu Ninoslavu sadržan je u povelji kralja Bele IV iz jula 1244. godine prema kojoj je ban prihvatio ugarsku suprematiju uz potpunu samostalnost u unutrašnjem upravljanju državom. Ovom prilikom Ninoslav je biskupiji darovao posjede u Usori, Neretvi, Donjim Krajima, Vrhbosni, Lepenici, Lašvi, Uskoplju i drugim mjestima. Ovi posjedi izuzeti su ispod banove vlasti i potpuno potčinjeni biskupiji, te su na taj način na ovu instituciju preneseni i doprinosi koji su ranije plaćani lokalnim vlastelinima. Ovim ustupcima nastojalo se definirati potpuni preobražaj bosanske biskupije, međutim ovaj pokušaj je bio uzaludan. Već 1246. godine kaločki nadbiskup i kralj Bela IV su se spremali na pokretanje križarskog pohoda protiv heretika u Bosni. Uslijedili su drastični potezi koji će ostaviti nesagledive posljedice na bosansku vjersku sliku: započete su aktivnosti za premještanje sjedišta bosanske biskupije iz Bosne u Ugarsku. Nastojeći motivirati kralja Belu IV i kaločkog nadbiskupa za daljnje borbe protiv hereze u Bosni papa je popustio pred ugarskim ambicijama i pristao da buduće akcije prema Bosni budu dirigirane ugarskim odobrenjem, a uporedo sa ovim događajima, vjerovatno tokom 1247. godine, nadležnost nad bosanskom biskupijom potvrđena je kaločkom nadbiskupu. Radilo se o ambicijama ugarskih vladara da ostvare patronatsko pravo nad bosanskom biskupijom i bosanskim vladarima koje su nastojali pretvoriti u svoje vazale. Jasan stav Kurije prema Bosni izražen upravo tada riječima kako nema nikakve nade da će se Bosna od svoje volje vratiti crkvenom jedinstvu, te kako ni svi uloženi napori nisu uspjeli sačuvati zemlju u čistoći vjere. Ova hijerarhijska promjena pravdana je nemarom dubrovačkog nadbiskupa prema situaciji u Bosni u kojoj tek predstoje nove borbe protiv heretičkog učenja. Radilo se interesima ugarskog kralja i tamošnjih crkvenih starješina.
Krajnji rezultat ugarskog pritiska i demonstracije zamišljenog prava na bosansku državu bio je izmještanje bosanske biskupije u Đakovo na prostor Ugarske s čime su odnosi Bosne i Rimske kurije potpuno prekinuti, a glavna prepreka njihovom razvoju u narednim stoljećima postaju ugarski kraljevi. S obzirom na nedostatak izvora ovo izmiještanje obavljeno je najvjerovatnije u vremenskom periodu koje ograničava spomenuti podatak o budućoj pripadnosti bosanske biskupije kaločkoj nadbiskupiji iz pisma Inocenta IV augusta 1247. i maja 1252. godine kada trebinjski biskup već raspolaže sa podatkom da bosanski biskup boravi u Đakovu. Svojevrsni translatio sedis bosanske biskupije predstavlja jedan od sudbinskih događaja crkveno-političke historije Bosne u srednjem vijeku čiji se posljedice sagledavaju kroz događaje i procese iz narednih nekoliko stoljeća. Dislokacijom bosanske biskupije ukinuto je višestoljetno institucionalno djelovanje Katoličke crkve na ovom prostoru, što je predstavljalo pogodan uslov za kreiranje jedne zasebne i specifične institucionalne vjerske organizacije.
Ban Ninoslav se posljednji put u izvorima spominje 1249. godine kada je Dubrovčanima izdao povelju o slobodama identičnu po sadržaju spomenutoj povelji iz 1240. godine. Okolnosti pod kojima je završena njegova vladavina zbog nedostatka izvora nisu pobliže poznate.
Bibliografija:
- Basler Djuro, „Ungarn und das bosnische Bistum (1181/85-1247)“, Ungarn Jahrbuch Band 5, Mainz 1973.
- Ćirković Sima, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd 1964.
- Ćorović Vladimir, Historija Bosne, Srpska kraljevska akademija, Beograd 1940.
- Džaja Srećko M, Dubravko Lovrenović, „Crkva bosanska (Ni bogumilska, ni dualistička, nego šizmatička i državna crkva)“, Jukić br. 38-39/2008-2009, Zbor franjevačkih bogoslova „Jukić“, Sarajevo 2009.
- Georgi Fejer, Codex diplomaticus Hungariae exxlesiasticus ac civilis, Tom. III, Vol. II, Typis typogr. regiae universitatis Ungaricae, Budae 1829.
- Georgi Fejer, Codex diplomaticus Hungariae exxlesiasticus ac civilis, Tom. IV, Vol. , Typis typogr. regiae universitatis Ungaricae, Budae
- Jalimam Salih, „Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni“, Croatica christiana periodica vol. 12, br. 22, Časopis instituta za crkvenu povijest katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 1988.
- John Fine V.A., Bosanska crkva: Novo tumačenje, Bosanski kulturni centar, Sarajevo 2005
- Klaić Nada, „Iz problematike srednjovjekovne povijesti“, Prilozi br. 14, Institut za istoriju, Sarajevo 1978.
- Lovrenović Dubravko, „Utjecaj Ugarske na odnos crkve i države u srednjovjekovnoj Bosni“, u: Zbornik radova Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291-1991, Franjevačka teologija Sarajevo, Samobor 1994.
- Lovrenović Dubravko, „Modeli ideološkog isključivanja – Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici na osnovi različitih konfesija kršćanstva“, Prilozi br. 33, Institut za istoriju, Sarajevo 2004.
- Lovrenović Dubravko, „Translatio sedis i uspostava novog konfesionalnog identiteta u srednjovjekovnoj Bosni – I“, u: Zbornik radova Franjevački samostan u Gučoj Gori (ur: Velimir Valjan), Guča Gora-Sarajevo 2010.
- Perojević Marko, „Ban Matej Ninoslav“ u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, Hrvatsko katoličko društvo Napredak, Sarajevo 1942.
- Rabić Nedim, „In toten Winkel der Geschichte. Johannes von Wildeshausen als Bischof von Bosnien 1233/34-1237“, u: Die deutschen Dominikaner und Dominikanerinnen in Mitelalter (ed: Sabine von Heusinger, Elias H. Fűllenbach, Walter Senner, Klaus-Bernward Springer), De Gruyter, Berlin-Boston 2016.
- Sima Ćirković, „Bosanska crkva u bosanskoj državi“, u: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine I: Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države, ANUBiH, Posebna izdanja knj. LXXIX, Odjeljenje društvenih nauka knj. 17, Sarajevo 1987.
- Smičiklas Tadija, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. IV (1236-1255), Academia scientiarum et artium slavorum meridionalium auxilio regiminis Croat., Dalm. et Slav., Zagrabiae 1906.
- Smičiklas Tadija, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. III (1201-1235), Academia scientiarum et artium slavorum meridionalium auxilio regiminis Croat., Dalm. et Slav., Zagrabiae 1905.
- Šanjek Franjo, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Barbat, Zagreb 2003.
- Šidak Jaroslav, „Ecclesia Sclavoniae i misija dominikanaca u Bosni“, u: Studije o „Crkvi bosanskoj“ i bogumilstvu, Zagreb 1975.