Grad Bočac smješten je na lijevoj obali Vrbasa na pola puta između Banjaluke i Jajca. Danas se tu nalazi vještačko jezero Bočac kao i istoimeno selo na suprotnoj strani rijeke. Riječ je o tipičnom bosanskom utvrđenju izuzetno dobro prilagođenom krševitoj uzvisini na kojoj je sagrađeno, čija je osnovna funkcija bila da štiti prelaz preko Vrbasa s obzirom na malu dubini rijeke na ovoj lokaciji, a nije isključena mogućnost da je tu bio sagrađen i most. Grad Bočac se u historijskim izvorima prvi put spominje u ugarskoj povelji izdanoj banu Matku Talovcu 31. marta 1438. godine gdje se navodi da je spomenuti velikaš u vojnom pohodu u Bosni (in regno nostro Boznae) uspio da osvoji gradove Jajce, Komotin i Bočac (castrorum nostrorum utputa Jaycza, Komothyn et Bachacz). Zapravo, riječ je o ugarskoj kampanji iz 1434. godine koju je predvodio upravo Matko Talovac, pokrenuta sa ciljem da se istjeraju Osmanlije iz Bosne i njihov kandidat na bosansko prijestolje – Radivoj Ostojić, te da se na vlasti učvrsti kralj Tvrtko II Tvrtković. Vojni pohod nije dao ozbiljnijih rezultata pa se kralj Tvrtko II povukao zajedno sa vojskom Matka Talovca i pouzdano se zna da je naredne godine boravio u Ugarskoj. Nakon ovih događanja pa sve do pred sam kraj bosanske samostalnosti prisutna je izvorna tišina o gradu Bočcu. Naime, u povelji Stjepana Tomaševića kojom je stricu knezu Radivoju Ostojiću 18. septembra 1461. godine potvrdio posjede spomenuta je gora Bočac pored grada Komotina (u Luci grad Komotni i polak gnega goru Bočac). Ovdje je vjerovatno riječ o uzvišenju uz kojeg se nalazio grad Bočac. Pa prema tome, može se konstatirati da je Bočac bio kraljev posjed i da je njegov gospodar bio knez Radivoj.   

Poslije propasti Bosanskog kraljevstva Bočac je postao sastavni dio Jajačke banovine, formirane 1464. godine. Grad je bio na meti osmanskih pohoda pa je ugarski kralj slao pomoć njegovim braniocima. Godine 1494. spomenuti su i kastelani Bočca – Dionizije Dabišević i Juraj Popović. Međutim, posada u tvrđavi nije mogla odoljeti osmanskim napadima, 21. maja 1516. godine Franjo Berislavić od Grabarja obavijestio je slavonskog vicebana da Osmanlije planiraju obnoviti Bočac (castrum Bochach), što znači da je grad pao u njihove ruke neposredno prije toga. Bio je to veliki udarac Ugarskoj u nastojanjima da se očuva grad Jajce i Jajačka banovina u cjelini, što je vidljivo iz epizode od 1525. godine kada je osmanska vojska kod Bočca napala trupe Krste I Frankapana preko kojeg je poslana pomoć u životnim namirnicama braniocima Jajca. 

U administrativnom smislu grad Bočac je pripadao župi Zemljanik koja se u historijskim izvorima prvi put spominje u povelji bana Prijezde I od 8. maja 1287. godine (supam Zemlenyk). Ovom poveljom bosanski ban je svojoj kćerci i zetu, sinu bana Stjepana III Babonića, poklonio župu Zemljanik sa pripadajućim naseljima i ljudima. Do kad je trajala vlast Babonića nad župom nije poznato, njihova moć je postepeno slabila pa su kontrolu nad župom preuzeli Hrvatinići, najkasnije 1323. godine kada je knez Pavle Hrvatinić poznati gospodar Zemljanika. U narednom periodu na poveljama Hrvatinića spominju se svjedoci iz ove župe. U posljednjim godinama bosanske samostalnosti grad Bočac je došao pod direktnu vlast dinastije Kotromanića, o čemu svjedoči spomenuta povelja Stjepana Tomaševića knezu Radivoju Ostojiću. Bočac je imao i svoje podgrađe – Podbočac (Sub-bossac) koje se prostiralo na obje strane rijeke Vrbas. Podgrađe Bočca u mletačkim izvorima spominje se kao matični grad odakle je dolazila radna snaga u dalmatinske gradove. U gradu je postojala i crkva sv. Marije (l'église de S. Marie de Bozaz) spomenuta 1446. godine.

Srednjovjekovni grad Bočac sačinjavali su prostrani obor, kojeg štiti bedem nepravilnog jajolikog oblika, te masivna poligonalna kula, smještena na zapadnoj strani. Nešto kasnije, vjerovatno za vrijeme vladavine Matije Korvina, ova kula dodatno je utvrđena. Grad je bio povezan sa Vrbasom zidom dužine 40 metara na čijem kraju se nalazila okrugla stražar-kula, prečnika oko 4,5 metra. Kroz zid je vodila kapija i na ovaj način kontrolisala put koji je išao dolinom Vrbasa. Poligonalni obor bio je dug oko 27 metara dok je širina iznosila u prosjeku 12 metara. U arhitektonskom smislu grad Bočac bi se mogao smjestiti u gotički stil sa velikim primjesama narodne gradnje. Na lijevoj obali Vrbasa nalazio se arheološki lokalitet Crkvina koji je ztrpan pri izgradnji brane za potrebe vještačkog jezera Bočac. Zapravo radilo se o arheološkim ostacima bočačkog podgrađa – Podbočca, odnosno onog dijela koji je bio smješten na lijevoj strani rijeke.

Bibliografija:

  • Ančić, Mladen: Jajce: portret srednjovjekovnog grada, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 1999.
  • Blagojević, Miloš: „Severna granica bosanske države u XIV veku“ u: Bosna i  Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena  (ur. Slavenko Terzić), Istorijski institut SANU-Pravoslavna reč Novi Sad, Beograd, 1995, 59-76.
  • Engel, Pál: „Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa“, Zbornik odsjeka za povijesne i društvene znanosti  HAZU 16, Zagreb, 1998, 57-72.
  • Isailović, Neven: „Povelja bana Prijezde I kojom dodeljuje župu Zemunik svojoj ćerki i zetu, sinu bana Stjepana III Babonića“, Građa o prošlosti Bosne 5, Banja Luka, 2012, 9-25.
  • Jorga, Nicola: Notes et extraits pour servir a l’histoiredes croisades au XVe siecle, II, Ernest Leroux, Paris, 1899.
  • Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
  • Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006.
  • Mrgić-Radojčić, Jelena: Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjaluci-Istorijski institut u Banjaluci, Beograd-Banja Luka, 2002.
  • Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
  • Stojanović, Ljubomir: Stare srpske povelje i pisma, I (1), SKA, Beograd-Sremski Karlovci, 1929. 
  • Šunjić, Marko: Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.), HKD Napredak, Sarajevo, 1996.
  • Thallóczy, Lajos – Áldásy, Antal: Magyarország és Szerbia közti összeköttetések oklevéltára 1198-1526., Magyar Tudományos Akadémia, Budapest, 1907.
  • Thallóczy , Ljudevit: Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca: 1450. – 1527., Tisak Kr. zemaljske tiskare, Zagreb, 1916.
  • Truhelka, Ćiro: „Fojnička kronika“, Glasnik Zemaljskog muzeja 21, Sarajevo, 1909, 443-459.
  • Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.
  • Živković, Pavao: Tvrtko II Tvrtković: Bosna u prvoj polovini XV stoljeća, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 1981.