Doroteja je bila kćerka kneza Balše Hercegovića i unuka hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Pored Doroteje knez Balša imao je i kćerku Katarinu koja je bila u braku sa knezom Tvrtkom Borovinićem, a najvjerovatnije da nije imao muških potomaka. Doroteja je bila udata za Šimuna Kladuškog, a zatim za Ivana Brezovičkog. Doroteja je u historiografiji često poistovjećivana sa Dorotejom, kćerkom Stjepana Banfija slavonskog bana od 1381. do 1385. godine, koja je je bila udata za Ivaniša Blagajskog a kasnije za kneza Martina Frankopana. Doroteja se više puta spominje u dokumentima dubrovačke provenijencije i u vezi su sa potraživanjem porodične imovine. Ovi izvori nude informacije o Dorotejinim brakovima i potomstvu. Riječ je o potraživanjima najma za zemlju i kuću koju su Dubrovčani poklonili vojvodi Hrvoju još 1399. godine. Trinaest godina kasnije, 2. aprila 1412., herceg Hrvoje je supruzi Jeleni u cilju izmirenja duga, pored grada Kotora i župe Vrbanje, ustupio i ovu kuću. S obzirom da su u relativnom kratkom vremenskom rasponu umrli herceg Hrvoje, supruga Jelena  i njegov sin Balša, kuća u Dubrovniku mogla je pripasti samo hercegovim unukama Doroteji i Katarini, kćerkama njegovog sina Balše. U jednom dubrovačkom pismu upućenom 1. marta 1423. godine kralju Tvrtku II Tvrtkoviću i Dorotejinoj sestri Katarini prikazan je kratak pregled ovih neriješenh imovinskih odnosa. U Dubrovniku su znali da knez Balša ima dvije kćerke ali im nije bilo poznato gdje se nalaze budući da su obe bile već udate. S obzirom da su se pojavile Dubrovčani nisu imali bilo kakav razlog da im osporavaju njihova baštinska prava, pa je tako odlučeno da svaka od sestara dobije po polovinu prihoda od kuće i zemlje. Kao posrednik Doroteji u rješavanju ovog problema javlja se sam ugarski kralj Sigismund Luksemburški kojeg su Dubrovčani o svemu obavijestili pismom od 4. marta 1423. godine. U narednom periodu Doroteja, kao i njena sestra Katarina, davala je kuću u zakup članovima dubrovačke porodice Rastić, a istu praksu nastavili su i njeni potomci. 

Doroteja je prvobitno bila udata za kneza Šimuna Kladuškog. Nije poznato kada je ovaj brak sklopljen. Ova bračna veza ukazuje na političke odnose koje je Dorotejin otac knez Balša imao sa vlastelom iz susjedstva. Ispravom od od 23. marta 1433. godine Doroteja je ovlastila svog supruga da se pobrine za njene posjede u Dubrovniku. Pored toga, u ovom periodu Doroteja je svoj dio prihoda na četiri godine ustupila knezu Tvrtku Boroviniću, suprugu njene sestre Katarine. Brak Doroteje sa Šimunom Kladuškim potrajao je najkasnije do 1434. godine kada se u jednoj ispravi naziva udovicom. Međutim, već pet godina kasnije, 7. februara 1439. godine, iz jedne isprave vidljivo je da je udata za Ivana Brezovičkog. Plemićka porodica Brezovički u historijskim izvorima može se pratiti od XIV stoljeća, ali je njen društveni položaj u ondašnjoj feudalnoj hijerarhiji bio vrlo nizak. Kao posjed ove porodice spominje se samo selo Brezovica, u blizina Zagreba. Kao i Dorotejin prethodni suprug i Ivan Brezovički uzeo je aktivno učešće u prikupljanu prihoda koje je njegova supruga imala u Dubrovniku. U ime svoje supruge je 12. maja 1451. godine dao u zakup polovinu kuće i zemlje Benedetu Rastiću na 20 godina. Iznos zakupa za ovaj duži period bio je 160 dukata. Istek gore spomenutog ugovora Doroteja nije dočekala pa se 1470. godine kao potražioci baštinskih prava javljaju njena djeca, Ivan i Margarita, koje je imala iz braka sa Šimunom Kladuškim, dok je brak sa Ivanom Brezovičkim izgleda bio bez potomstva. Ivan,  Margarita i njen suprug Nikola Šubić dali su 7. jula 1470. godine u zakup polovinu kuće i zemlje na pedeset godina Mihailu Rastiću. Georgije i Kristofor, sinovi Margarite i Nikole Šubića, 11. juna 1495. godine zaprimili su novac od Bartlomea Rastića čime im je isplatio zakup za poslednjih 27 godina. S druge strane, sinove Margaritinog brata Ivana, Grgura, Martina i Stjepana, ne pronalazimo u izvorima u vezi sa imovinom koja je nekad pripadala njihovom pretku hercegu Hrvoju. 

Bibliografija:

  • Blagojević, Miloš: „Severna granica bosanske države u XIV veku“ u: Bosna i  Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena (ur. Slavenko Terzić), Istorijski institut SANU-Pravoslavna reč Novi Sad, Beograd, 1995, 74.
  • Ćošković, Pejo: „Veliki knez bosanski Tvrtko Borovinić“, Croatica Christiana periodica 20, Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb, 1996, 68.
  • Gelcich, József – Thallóczy, Lajos: Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae cum regno Hungariae, Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest, 1887, 288-289.
  • Isailović, Neven: „Povelja hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića ženi Jeleni“, Stari srpski arhiv 10, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjoj Luci-Filozofski fakultet u Istočnom Sarajevu-Međuopštinski historijski arhiv u Čačku, Beograd, 2011, 165, 167-169.
  • Jorga, Nicola: Notes et extraits pour servir a l’histoiredes croisades au XVe siecle, II, Ernest Leroux, Paris, 1899, 320, 363.
  • Klaić, Vjekoslav: Krčki knezovi Frankapani, MH, Zagreb, 1901, 233.
  • Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, 297.
  • Mrgić-Radojčić, Jelena: Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjaluci-Istorijski institut u Banjaluci, Beograd-Banja Luka, 2002, 109-113.
  • Perojević, Marko: „Stjepan Tomaš Ostojić“ u: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo, 1942, 513.
  • Rudić, Srđan: „O kući Hrvoja Vukčića Hrvatinića u Dubrovniku“, Istorijski časopis 56, Istorijski institut, Beograd, 2008, 353-354, 360-364.
  • Rudić, Srđan: „Povelja kralja Stefana Tomaša Doroteji Blagajskoj“, Građa o prošlosti Bosne 8, ANU RS, Banja Luka, 2015, 59, 61-63, 69. 
  • Stojanović, Ljubomir: Stare srpske povelje i pisma, I (1), SKA, Beograd-Sremski Karlovci, 1929, 510-511.
  • Šišić, Ferdo: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, MH, Zagreb, 1902, 21-22.