Glaž

Do sada nije pouzdano utvrđeno gdje se nalazio grad Glaž kao ni istoimena župa kojoj je pripadao i čiji je centar bio. S obzirom da se radi o gradu koji je kroz srednji vijek igrao značajniju ulogu u ekonomskom i vjerskom životu država u čiji je sastav ulazio, što je pak uočljivo iz solidnog broja izvora koji su o njemu sačuvani, nastojanja da se konačno utvrdi njegova ubikacija nisu jenjavala kroz čitavo XX stoljeće. Od historijskih izvora koji daju naslutiti položaj župe Glaž valja spomenuti dobro poznatu povelju bana Prijezde od 8. maja 1287. gdje se navodi da župa Zemljanik graniči sa župom Glaž, kao i popis katoličkih župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine gdje je spomenuto kako se Glaška župa nalazi na granici sa Usorom. Tako se iščitavanjem pisanih tragova, ali i lingvističkim analizama toponimije, koje često slabo upućene mogu odvesti u krivom smjeru, župa Glaž obično smještala uz lijevu obalu Vrbasa ili oko Ukrine. Novija istraživanja dosta ubjedljivo su pokazala da se župa Glaž nalazila u donjem toku Vrbasa prostirući se uz lijevu obalu rijeke prema sjeveru sve do ušća u Savu dok bi južna granica bila negdje kod današnje Banja Luke. Međutim, tačna ubikacija grada Glaža barem za sada ostaje nepoznata, mada određena istraživanja ukazuju da grad treba tražiti uz samu lijevu obalu Vrbasa. Ono što se pouzdano može konstatirati je da se Glaž nalazio na mjestu gdje su se dodirivale Slavonija i Usora što je gradu dalo znatnu geostratešku i ekonomsku važnost, pa je tu bila uspostavljena i mitnica za trgovce.

U historijskim izvorima grad Glaž se prvi put spominje 15. juna 1244. kada je kralj Bela IV u ovom mjestu ovdje izdao povelju hercegu Dioniziju. Izgleda da je boravak ugarskog kralja u Glažu tog ljeta potrajao jer je 29. juna iste godine sa ovog mjesta poslao pismo mletačkim vlastima kojim je usaglašen sporazum između ova dva velika suparnika na istočnoj obali Jadranskog mora. Prvi poznati gospodari župe Glaž su članovi plemićke porodice Babonića čija se vlast može pratiti od druge polovine XIII stoljeća, kada se 1285. godine Radoslav I Babonić naziva županom Glaža, Vrbasa i Sane. U podjeli posjeda među braćom Babonića – Stjepanom, Ivanom i Radoslavom, 1313/1314. godine malta (tribut) koja je ubirana u gradu Glažu pripala je knezu Ivanu Baboniću. Od 1361. godine Glaž je bio pod kontrolom slavonskog bana Leustahija Paksija.  

U gradu Glažu bilo je smješteno sjedište istoimene katoličke župe koja je pripadala vrbaškom distriktu i dubičkom arhiđakonatu Zagrebačke biskupije. Župna crkva bila je posvećena sv. Nikoli  što aludira na intenzivniju trgovačku djelatnost u ovom naselju. Pored toga, ovdje je, nakon što je papa dao pristanak 1372. godine, sagrađen franjevački samostan koji je bio u sastavu Grebenske kustodije odnosno pripadao je Bosanskoj vikariji. Godinu kasnije, papa je franjevcima koji su djelovali u Glažu dao dozvolu za dijeljenje svetih sakramenata okolnom stanovništvu. Glaž je imao svoje podgrađe – Sridu, koje se prvi put u pisanim izvorima javlja 1385. godine, a njegov naziv izvučen je iz sedmičnog sajma koji je očigledno održavan srijedom.  

Bosanska vlast nad Glažom u sačuvanim spisima prvi put je osvjedočena u dokumentu iz 1404. godine gdje se Dragiša Vukčić, brat Hrvoja Vukčića, navodi kao gospodar Glaža. Međutim, Hrvatinići su po svoj prilici ovladali ovim prostorom mnogo ranije, vjerovatno se to odigralo osamdesetih godina XIV stoljeća kada su osvojeni gradovi Ključ, Kozara i Greben, pa se obično uzima da je najkasnije do 1391. godine i grad Glaž bio u njihovim rukama. U povelji hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, od 2. aprila 1412 godine, kojom je supruzi Jeleni u cilju izmirenja dugovanja ustupio grad Kotor sa župom Vrbanjom i određene kuće, naveden je vojvoda Ivaniš Petrović kao svjedok iz župe Glaž. Od posebnog je značaja povelja kralja Stjepana Tomaša, izdana 22. augusta 1446. godine u Vranduku, kojom su sinovima vojvode Ivaniša Dragišića, kneževima Pavlu, Marku i Jurju, potvrđeni posjedi, gdje je u župi Glaž, između ostalih, spomenut grad Glaž sa varoši Sridom kao njegovim podgrađem. U povelji je nabrojano ukupno 35 naselja koji su ulazili u sastav župe Glaž što je kasnijim istraživanjima olakšalo njenu bližu ubikaciju.

U historijskim izvorima Glaž se posljednji put spominje 1469. godine nakon čega mu se gubi svaki trag. Pretpostavlja se da je grad stradao u toku osmanskih osvajanja i nakon toga više nije ni obnavljan. Izgleda da je njegovu ulogu preuzeo kastel Levač po kojem danas Lijevče polje nosi naziv što je u konačnici toponim Glaž koji se odnosio na župu i grad potisnulo u totalni zaborav. 

Bibliografija:

  • Ančić, Mladen: Putanja klatna; Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV stoljeću, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru – Ziral, Zadar-Mostar, 1997.  
  • Ančić, Mladen: Na rubu Zapada: tri stoljeća srednjovjekovne Bosne, Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 2001.  
  • Blagojević, Miloš: „Severna granica bosanske države u XIV veku“ u: Bosna i  Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena (ur. Slavenko Terzić), Istorijski institut SANU-Pravoslavna reč Novi Sad, Beograd, 1995, 59-76.
  • Engel, Pál: „Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa“, Zbornik odsjeka za povijesne i društvene znanosti  HAZU 16, Zagreb, 1998, 57-72.
  • Fermendžin, Eusebius: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Academia scientarium et artium Slavorum meridionalium, Zagrabiae, 1892.
  • Isailović, Neven: „Povelja hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića ženi Jeleni“, Stari srpski arhiv 10, Beograd, 2011, 165-180.
  • Isailović, Neven: „Povelja bana Prijezde I kojom dodeljuje župu Zemunik svojoj ćerki i zetu, sinu bana Stjepana III Babonića“, Građa o prošlosti Bosne 5, Banja Luka, 2012, 9-25.
  • Jelenić, Julijan: Kultura i bosanski franjevci, I, “Prva hrvatska tiskara” Kramarić i M. Raguz, Sarajevo, 1912.
  • Kekez, Hrvoje: Plemićki rod Babonića do kraja 14. stoljeća, (rukopis doktorske disertacije).
  • Klaić, Vjekoslav: Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882.
  • Ljubić, Šime: Listine o odnošajih izmedju južnog Slavenstva i Mletačke Republike, I, JAZU, Zagreb, 1868.
  • Mrgić-Radojčić, Jelena: Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjaluci-Istorijski institut u Banjaluci, Beograd-Banja Luka, 2002.
  • Rački, Franjo: „Hrvatska prije XII vieka glede na zemljišni opseg i narod“, Rad JAZU 56, Zagreb, 1881, 63-140.
  • Rudić, Srđan: „Povelja kralja Stefana Tomaša sinovima Ivaniša Dragišića“, Građa o prošlosti Bosne 12, Banja Luka, 2019, 81-94.
  • Smičiklas, Tadija: Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, IV, JAZU, Zagreb, 1906.
  • Smičiklas, Tadija: Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, VIII, JAZU, Zagreb, 1910.
  • Šišić, Ferdo: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, MH, Zagreb, 1902.
  • Tkalčić, Ivan: Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis, I, Karl Albrecht, Zagreb, 1873.
  • Tkalčić, Ivan: Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis, II, Karl Albrecht, Zagreb, 1874.
  • Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.