Jelena je bila treća kćerka kneza Lazara Hrebeljanovića i kneginje Milice iz srpskog vladarskog roda Nemanjića. Rođena je najvjerovatnije u vremenskom periodu 1365/1366. godine, možda u Prilepcu kod Novog Brda. O njenom djetinjstvu kao i kod većine ličnosti iz srednjeg vijeka nema mnogo podataka. Poznato je da je djetinjstvo provodila u očevom dvoru u Kruševcu, gdje je vjerovatno i živjela sve do svoje udaje. 

Već kao formirana osoba Jelena se najkasnije tokom 1386. godine udala za zetskog gospodara Đurđa II Stracimirovića Balšića. Sa Đurđem je godinu dana kasnije dobila sina, kasnijeg vladara Zete Balšu III Balšića. Iz braka sa Đurđem imala je još jednog sina nepoznatog imena koji je preminuo u mladosti, te kćerke Jelenu i Teodoru. Nakon smrti njenog oca u Kosovskoj bitci 1389. godine opasnost od Osmanlija je prijetila svim zemaljama u okruženju. Zbog osmanske opasnosti u Zeti tokom 1392. godine u više navrata su dubrovačke vlasti očekivale dolazak Jelene u Dubrovnik pri čemu su joj određivali mjesto stanovanja kao i novčani iznos za izdržavanje. Novembra iste godine njen muž je zarobljen od strane Osmanlija, te se morao odreći određenih oblasti kako bi bio oslobođen. Jelena je imala aktivnu ulogu u kreiranju političke orijentacije i upravljanju državom u to vrijeme. Novembra 1396. godine zatražila je od Dubrovčana prevoz iz Ulcinja do Dubrovnika kako bi se sastala sa vojvodom Sandaljem Hranićem s kojim su Balšići bili u sukobu. Jelena je aprila 1403. godine ostala udovica uslijed smrti muža Đurđa. Od ovog momenta prati se njena još aktivnija uloga u upravljanju Zetom. Đurđa je naslijedio njihov sin Balša III, u to vrijeme još uvijek jako mlad, te je uz njega upravljala i majka. Najveće sukobe Jelena je vodila protiv Mlečana koji su već bili zauzeli određene dijelove Zete i nastojali pridobiti još neke oblasti. Tokom 1405. godine započeo je ustanak u Zeti, te su se ovom prilikom Skadar i Drivast izvukli ispod mletačke vlasti i pripojili Zeti. Mletačka ofanziva uključivala je i proglas kojim se nudilo dvije hiljade dukata za predaju Jelene i Balše živih ili mrtvih. Mlečani su ostvarili niz uspjeha i osvojili brojna mjesta uz obalu. Sukob je okončan sporazumom u maju 1408. godine kada su se Balša i Jelena morali odreći posjeda u Donjoj Zeti. Kako bi izbjegla odlazak sina Balše u Veneciju na potvrđivanje mira, Jelena se jula 1409. godine sama zaputila u Veneciju gdje je ostala tri mjeseca, te je isposlovala u oktobru mir na godinu dana.

Nakon diplomatskog putovanja u Veneciju izvori o Jeleni ne pružaju puno podataka u naredne dvije godine. Augusta 1411. godine Dubrovčani su joj se žalili kako njeni podanici ometaju njihove trgovce na proputovanju preko njenog teritorija, otimajući im srebro, konje, oržuje i ostalo robu koju nose sa sobom. Decembra 1411. godine Jelena se udala za bosanskog vlastelina velikog vojvodu Sandalja Hranića Kosaču. Jeleni je ovo bio drugi, a Sandalju treći brak. Radilo se o političkom braku koji je bio posljedica zajedničkih interesnih sfera u Zeti. Od vjenčanja sa Jelenom Sandalj se aktivno zauzimao u diplomatskim odnosima sa susjedima za njenog sina Balšu kojeg je svesrdno pomogao u svakoj prilici. Pored toga ovaj brak bosanskog vlastelinu je donio dobre odnose i sa Jeleninim bratom srpskim despotom Stefanom Lazarevićem. Jelena je na dvoru Kosača posjedovala lično bogatstvo, a jedan dio novca i vrijednih predmete, posredstvom muža Sandalja, deponovala je u Dubrovniku. Poznato je da je zajedno sa mužem boravila na viteškom turniru u Budimu 1412. godine. Jelena je zajedno sa Sandaljem uz najveće počasti primljena u Dubrovniku krajem januara i početkom februara 1426. godine. Kao sastavni dio kupovine Konavala od vojvode Sandalja i Jelena je nagrađena sa poklonom u iznosu od hiljadu dukata juna 1429. godine. 

Vojvoda Sandalj je umro 15. marta 1435. godine, a sedmicu dana kasnije dubrovačke vlasti su donijele odluku o upućivanju poslanika knezu Stjepanu Vukčiću, Sandaljevom sinovcu i nasljedniku te njegovoj udovici Jeleni radi izražavanja saučešća. Jelena se još za Sandaljeva života aktivno zalagala kod Dubrovčana za gradnju jedne crkve na njihovom teritoriju, međutim Dubrovčani su odgovarali kako joj ne mogu izaći u susret jer je za gradnju pravoslavne crkve potrebno odobrenje rimskog pape. Nakon Sandaljeve smrti Jelena se često spominje u dubrovačkim dokumentima u vezi sa podizanjem dobiti od uloženog novca koji joj je Sandalj obezbjedio prilikom prodaje Konavala, zatim deponovanja i podizanja iz depozita različitih zlatnih, srebrenih i bisernih predmeta, kupovini žitarica, te je i lično dolazila u Dubrovnik kako bi obavila određene poslove kao što je to bio slučaj u oktobru 1436. godine. Nakon izuzimanja dijea novca koji je posjedovala u Dubrovniku Jelena se uključila u ulaganje novca na dobit, te je uložila kod čuvenog kotorskog trgovca Luke Pautinovića hiljadu mletačkih dukata na dobit. Ovim je Jelena iskazala ozbiljno razumijevanje tadašnjih financijskih tokova što je svakako mogla naučiti i od muža Sandalja koji je bio jako aktivan u ovoj vrsti financijskog poslovanja. Čini se kako je Jelena nakon muževe smrti najviše vremena provodila u Novom i na ostrvu Beškoj Gorici u Skadarskom jezeru. Jelena je u proljeće 1441. godine preko svojih izaslanika naručila korice jedne knjige za čiju je izradu predala čuvenom kotorskom zlatarom Andriji Azatu skoro 850 grama srebra. Sandalja je naslijedio njegov sinovac Stjepan Vukčić, koji je uz iznimno dobre odnose sa Jelenom, preuzeo i ulogu zaštitnika nje i njenih rođaka. Jelena je tokom 1440. godine podigla crkvu sv. Bogorodice na ostrvu Beška Gorica na Skadarskom jezeru. Njen testament sačinio je monah Nikandar u Goričanima 25. novembra 1442. godine. Izvršioci testamenta bili su njena unuka Jelena i knez Vladislav. U testamentu ostavlja vrijedne predmete vojvodi Stjepanu, njegovoj supruzi Jeleni, sestri Oliveri, Stjepanovoj djeci Vlatku, Katarini i Teodori, monahu Nikandaru, kaluđeru Jovanu, Vukosavu Tamariću, svešteniku Teodosiju, vlastelinki Ruži, Doberku Marinićui i ostalima. Svoju zlatnu ikonu koja je ranije bila deponovana u Dubrovniku ostavila je sestri Oliveri zvanoj Despina, a u slučaju njene smrti ikonu je trebala naslijediti Jelenina unuka Olivera. Ovaj testament ne predstavlja samo puko prebrojavanje i stereotipnu inventuru raznovrsnih komada odjeće i dragocjenosti od zlata, bisera i dragog kamenja, već i svojevrsnu panoramu vlastelinskog života i običaja, na kojoj se odslikala Jelenin odnos prema životi i smrti, rodbini i prijateljima. Jelena je u svoje vrijeme bila jedna od poštovanijih osoba ovog podneblja, u svojoj ličnosti sjedinjavala je vladarske i vlastelinske kuće Nemanjića, Lazarevića, Balšića i Kosača. Preminula je najkasnije u februaru 1443. godine, a sahranjena je u crkvi na Beškoj Gorici koju je za života sagradila. 

Državni arhiv u Dubrovniku, pismo kraljice jelene 1397. godina
Državni arhiv u Dubrovniku Consilium Rogatorum 6, f. 80 (4.10.1436) Jelena supruga Sandalja Hranića
Državni arhiv u Dubrovniku, Consilium Rogatorum 5, f. 252 (22.3.1435) Jelena supruga Sandalja

Izvori i literatura:

  • Neobjavljeni izvori: Državni arhiv u Dubrovniku: Reformationes, Acta Consilii Maioris, Acta Consilii Minoirs, Acta Consilii Rogatorum.
  • Božić Ivan, „Prvi skadarski rat“, u: Istorija Crne Gore II/2, Redakcija za istoriju Crne Gore, Titograd 1970, 85-107.
  • Dedić Enes, Bosansko Kraljevstvo i Srpska Despotovina (1402-1459), Univerzitet u Sarajevu-Institut za historiju, Sarajevo 2021, 56-57, 72-73, 172.
  • Dedić Enes, “Serbian Princesses at the Bosnian courts in the 15th Century (Contribution to knowledge of the marital relations of the rulers and noblemen of the Bosnian Kingdom and the Serbian Despotate)”, u: Bosna i njeni susjedi u srednjem vijeku – pristupi i perspektive, Univerzitet u Sarajevu-Institut za historiju, Sarajevo, 2019, 233-237.
  • Hambo Semir, „Samostalnost u poslovnoj inicijativi dvije bosanske vojvotkinje: Jelena Hranić i Jelena Nelipčić“, u: Zbornik radova Žene u srednjovjekovnoj Bosni, ur. Emir O. Filipović, Stanak-Društvo za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije, Sarajevo 2015, 218-220.
  • Hrabak Bogumil, „Venecija i Sandalj Hranić u njegovom širenju po Primorju počev od Herceg Novog“, u: Iz starije prošlosti Bosne i Hercegovine I, Arhivar, Beograd 2003, 77.
  • Kurtović Esad, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za istoriju Sarajevo, Sarajevo 2009, 44, 46, 53, 61, 68, 82-89, 110, 169-171, 330-333.
  • Kurtović Esad, „Jelena Hranić u bankarskim poslovanjima u Dubrovniku i Kotoru“, u: Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine 5, ur. Milorad Ekmečić, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odbor za istoriju Bosne i Hercegovine, Beograd 2008, 89-113.
  • Kurtović Esad, „Doberko Marinić, poslanik bosansko kralja Stjepana Tomaša“, u: Stoljeća kraljeve Sutjeske, ur. Marko Karamatić, Franjevačka teologija Sarajevo, Sarajevo 2010,  99-103.
  • Milutinović Branislav, „Borba Balšića sa Mlečanima za zetske primorske gradove“, u: Srednjovjekovna istorija Crne Gore kao polje istraživanja. Zbornik radova sa okruglog stola Istorijskog instituta, br. 3, Podgorica 1999, 199-227.
  • Purković Miodrag, Kćeri kneza Lazara, Pešić i sinovi, Beograd 1996, 73-90.
  • Stojanović Ljubomir, Stare srpske povelje i pisma, knj. 1, dio I, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, Spomenici na srpskom jeziku, knjiga XXIV, Srpska akademija nauka, Beograd-Sremski Karlovci 1927, 394-397.
  • Stojanović Ljubomir, Stari srpski rodoslovi i letopisi, Srpska kraljevska akademija, Zbornik za jezik, istoriju i književnost srpskog naroda, Prvo odeljenje, Spomenici na srpskom jeziku XVI, Sremski Karlovci 1927, 50.
  • Šunjić Marko, Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.), HKP Napredak, Sarajevo 1996, 112-115.
  • Tadić Jorjo, Promet putnika u starom Dubrovniku, Izdanje Turističkog saveza u Dubrovniku, Dubrovnik  1939, 57.
  • Tošić Đuro, „Sandaljeva udovica Jelena Hranić“, Zbornik radova Vizantološkog instituta, br. XLI, Beograd 2004, 423-440.