Jelena je bila kćerka bosanskog vlastelina i hrvatsko-dalmatinskog bana Vuka Vukčića, brata čuvenog bosanskog magnata Hrvoja Vukčića. Jelena je bila Vukova starija kćerka iz prvog braka sa nepoznatom plemkinjom. Pored Jelene imao je još jednu kćerku, Katarinu, koja je rođena u braku sa banicom Ankom. Ban Vuk umro je najvjerovatnije pred sami kraj XIV stoljeća (posljednji put se živ spominje 18. augusta 1396. godine) ne ostavivši iza sebe muških nasljednika pa je brigu o kćerkama Jeleni i Katarini i udovici Anki izgleda preuzeo njegov brat vojvoda Hrvoje. Za Hrvoja Vukčića od posebne važnosti bio je pronalazak adekvatnih bračnih partnera za njegove štićenice, najvjerovatnije 1405. godine sklopljen je brak Jelene sa Vukom Hranićem Kosačom, bratom Sandalja Hranića. Poznato je da je marta 1405. godine kod hercega Hrvoja boravio vojvoda Sandalj a pritom su najvjerovatnije sa njim bila i njegova braća, knez Vukac i knez Vuk. Prisustvo kneza Vuka na ovim pregovorima objašnjava se upravo planiranim brakom sa Jelenom. Bračno vezivanje Hrvatinića i Kosača odraz je zbližavanja hercega Hrvoja i vojvode Sandalja koje se odvijalo zadnjih nekoliko godina, vođeno političkim i ekonomskim interesima. Nesumnjivo su oba braka, a posebno ovaj prvi, imali dalekosežne posljedice za daljnje jačanje vlasteoskog roda Kosača na bosanskoj političkoj sceni budući da je došlo do čvršćeg vezivanja sa Hrvatinićima koji su predvođeni hercegom Hrvojem bili najmoćnija feudalna porodica srednjovjekovne bosanske države.
O braku kneza Vuka Hranića i Jelene malo se toga može sa sigurnošću reći. Knez Vuk u svom političkom istupanju djelovao je u skladu sa politikom svog starijeg brata Sandalja. Njegovi posjedi bili su na području Jeleča, Bileće i Ljubinja. Od posebno je značaja grad Jeleč čije je podgrađe Podjeleč bilo značajan privredni centar, pa se pretpostavlja da je tu boravila i Jelena. Izgleda da ovaj brak nije doveo do potomstva, iako je poznato da je knez Vuk Hranić imao dva sina, Ivana i Sladoja Vukovića, ali se uzima da su obojica rođeni u vanbračnoj vezi. Knez Ivan Vuković prvi put se javlja u historijskim izvorima 1419. godine kao svjedok na jednoj povelji, a za ovakvu ulogu morao je biti punoljetan što znači da je rođen prije sklapanja braka kneza Vuka i Jelene. Kasnije je Ivan Vuković pravio velike probleme svom rođaku i Sandaljevom nasljedniku Stjepanu Vukčiću.
Do kada je ovaj brak trajao također nije do kraja poznato. Ukoliko je njihov brak prevazišao sukobljavanja Kosača i Hrvatinića, trajao je najdulje do 1424. godine kada je umro knez Vuk. Pouzdano se zna da su poslanici vojvode Sandalja Hranića 1421. godine u Veneciji tražili da u ime Jelene preuzmu imovinu njene maćehe, pokojne banice Anke. Međutim, tom prilikom nigdje se ne spominje da su Vuk i Jelena i dalje u braku.
Nakon što je okončan brak sa knezom Vukom, Jelena je napustila posjed Kosača i povukla se u samostan sv. Benedikta u Splitu gdje je provela posljednje godine svog života. Tu je 18. marta 1437. sastavila testament koji predstavlja najvažnije svjedočanstvo o njenom životnom putu. Dugo vremena ovaj izuzetno zanimljiv dokument pogrešno se datirao u 1337. godinu pa se i identitet njegovog autora, također, pogrešno određivao. Novija istraživanja konačno su riješila ovu zagonetku i sada se bez trunke sumnje može konstatirati da je testament nastao 1437. i da je izraz posljednje volje Jelene o kojoj je ovdje riječ. Testament je zapravo čin duboko religiozne osobe koja, vođena osjećajem grješnosti najveći dio svoje imovine ostavlja za financiranje vjerskih obreda. Analizom samog testamenta došlo se do spoznaje da je Jelena sama napisala ovaj dokument.
Bibliografija:
- Ančić, Mladen: „Prosopografske crtice o Hrvatinićima i Kosačama; Prilog povijesti zapadnog Balkana s kraja XIV i početka XV stoljeća“, Istorijski časopis 33, Istorijski institut, Beograd, 1986, 39, 40, 42, 49.
- Ćirković, Sima: Herceg Stefan Vukčič-Kosača i njegovo doba, SANU (Posebna izdanja 376, Odeljenje društvenih nauka 48), Beograd, 1964, 6.
- Ćorović, Vladimir: Historija Bosne, I, SKA (Posebna izdanja 129, Društveni i istoriski spisi 58), Beograd, 1940, 207.
- Dinić, Mihailo: „Zemlje Hercega Svetog Save“, Glas SKA 182, Beograd, 1940, 162.
- Kovačević Kojić, Desanka: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978, 103.
- Kurtović, Esad: Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranič Kosača, Institut za istoriju (Studije i monografije 4), Sarajevo, 2009, 45, 59-60, 62, 146.
- Ljubić, Šime: Listine o odnošajih izmedju južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, VIII, Zagreb, 1886, 74-75.
- Smičiklas, Tadija: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, X, JAZU, Zagreb, 1912, 303-305.
- Stojanović, Ljubomir: Stare srpske povelje i pisma, I (1), SKA, Beograd-Sremski Karlovci, 1929, 297.
- Thallóczy, Lajos – Barabás, Samu: A Blagay-csalad okleveltara. Codex diplomaticus comitum de Blagay, Kiadja a Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest, 1897, 187-188.
- Thallóczy, Ludwig von: Studien zur geschichte Bosniens und Serbiens in mittelalter, Duncker&Humblot, München-Leipzig, 1914, 136-137.
- Tošić, Đuro: „Sporedna grana plemena Kosača“ u: Zbornik za istoriju BiH, III, (ur. Milorad Ekmečić), SANU, Beograd, 2002, 42.