Juraj Vojsalić (prije 15. marta 1419. – poslije 1438.) je sin Vojislava Vukčića i sinovac velikog vojvode bosanskog i splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Posmatrajući njegovo djelovanje na bosanskoj političkoj sceni može se konstatirati da se radi o Hrvatiniću koji je bio jedini dostojan nasljednik svog strica Hrvoja. U historijskim izvorima prvi put se javlja u povelji kralja Stjepana Ostojića, izdatoj u Zvečaju 15. marta 1419. godine, kojom je Dubrovčanima potvrdio povelje svojih prethodnika. Na povelji se Juraj pojavljuje kao svjedok od Donjih Kraja i tituliran je kao knez, a sa istom titulom se javlja i u povelji od 1420. godine. Međutim, već 1421. godine u povelji koju je Stjepan Ostojić izdao Dubrovčanima Juraj Vojsalić je označen kao vojvoda. 

Jurja Vojsalića se ponovo javlja u izvorima za vladavine kralja Tvrtka II, u jednoj vrlo dinamičnoj epizodi koja je prvenstveno obilježena unutarnjim previranjima i sukobima. Naime, protivnici kralja Tvrtka II, Sandalj Hranić, Radoslav Pavlović i despot Đurađ Branković, doveli su 1433. godine u Bosnu protukralja Radivoja Ostojića sa kojim su pristigle i osmanske trupe. Kralj Tvrtko II nemajući drugog izbora povukao se u Ugarsku kod kralja Sigismunda. Uslijedila je konkretna reakcija ugarskog kralja sa ciljem da svog štićenika vrati na prijestolje. U Bosnu je stigao Matko Talovac sa ugarskom vojskom s ciljem da se obračuna sa Osmanlijama  i vrati Tvrtka II na vlast. U ugarskoj vojnoj intervenciji 1434. godine osvojeni su gradovi Jajce, Komotin, Bočac, Hodidjed i Vranduk koje su prethodno zauzeli osmanski odredi. Gledajući u cjelini ovaj vojni pohod nije dao ozbiljnijih rezultata pa se kralj Tvrtko II povukao zajedno sa vojskom Matka Talovca i pouzdano se zna da je naredne godine boravio u Ugarskoj. Pa ipak, odsustvo legitimnog kralja nije pomoglo Radivoju Ostojiću da sebi u zemlji osigura prijestolje. Sačuvana je jedna povelja kralja Sigismunda, izdata 20. januara 1436. godine, kojom su potvrđeni posjedi desetorici vlastelinčića, a za koje se ispostavilo da su bili familijari Jurja Vojsalića i da su zajedno sa Matkom Talovcem uzeli učešće u vojnim operacijama u Bosni 1434. godine. 

Upravo u ovom razdoblju, dakle 1434. godine, vojvoda Juraj Vojsalić ušao je u sukob sa vojvodom Sandaljem Hranićem Kosačom. Vojvoda Juraj očigledno je podržavao kralja Tvrtka II dok je Sandalj Hranić davao podršku i zaštitu Radivoju Ostojiću, pa bi u činjenici da su se nalazili na suprotnim stranama trebalo tražiti uzroke ovog obračuna. Najprije je Sandalj napao Jurjeve posjede sjeverno od Neretve, ali je pretrpio poraz. Potom je vojvoda Juraj u protunapadu uspio da osvoji dio zapadnog Huma i da oslobodi vlastelu Radivojeviće koji su bili potčinjeni Sandalju Hraniću. 

Nakon što je Radivojeviće izuzeo ispod vlasti vojvode Sandalja Hranića, Juraj Vojsalić je 12. augusta 1434. godine izdao u Potkreševu povelju kojom im je, zajedno sa svojim sinovima, knezovima Petrom i Jurjem, potvrdio posjede, gradove Vratar, Novi i Kruševac i sela Dragljan, Kozice, Hrašćane, Vrhdo, Zahođane, Zahode, Živogošće, Tučevi, Kotišinu, Makar, Bast i Vinicu. Spomenuta povelja zahvaljujući navedenim svjedocima od velikog je značaja za određivanje teritorijalnog opsega posjeda koji je bio pod vlašću Jurja Vojsalića. Tako se pouzdano može konstatirati da su pod njegovom kontrolom bile skoro sve župe u Donjim Krajima, zapadni Hum i međuprostor između ove dvije oblasti, gradovi Glamoč i Livno. Pored toga, činjenica da je povelja izdata u Potkreševu jasno upućuje i da je ovo gradsko naselje došlo pod njegovu vlast, budući da je prethodno bilo u rukama Sandalja Hranića i protukralja Radivoja Ostojića. 

Sukobi Jurja Vojsalića sa Kosačama nastavljeni su i za Sandaljevog nasljednika, vojvode Stjepana Vukčića Kosače. Naime, poslije smrti Sandalja Hranića 1435. godine, kralj Sigismund je imenovao Matka Talovca za slavonskog bana i pozvao, između ostalih, i Jurja Vojsalića da napadne posjede Stjepana Vukčića. Tom prilikom vojvoda Juraj zauzeo je trg Drijeva gdje su mu Dubrovčani preporučili svoje trgovce i carinike. Međutim, ubrzo je došlo do sukoba sa Dubrovčanima pri čemu je Juraj Vojsalić oduzeo njihovim trgovcima robu u Drijevima, dok je dubrovačka flota zarobila njegove ljude. Kasnije je Juraj Vojsalić bio prisiljen da trg Drijeva preda ugarskoj vojsci.  

Vojvoda Juraj Vojsalić posljednji put se spominje u pismu koje mu je uputio Matko Talovac septembra 1438. godine, nakon čega mu se gubi svaki trag u historijskim izvorima. Iza sebe je ostavio dva sina, knezove Petra i Jurja. 

Državni arhiv u Dubrovniku, Consilium Rogatorum sveska 5, folija 277 (16.5.1435)

Bibliografija:

  • Ćirković, Sima: Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964, 266.
  • Ćirković, Sima: Herceg Stefan Vukčič-Kosača i njegovo doba, SANU (Posebna izdanja 376, Odeljenje društvenih nauka 48), Beograd, 1964, 9.
  • Filipović, Emir: „Boravak bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića u Beču tokom 1435. godine“, Radovi Filozofskog fakulteta (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija) 2, Sarajevo, 2012, 230.
  • Isailović, Neven: „Nekoliko novih podataka iz 1436. godine o familijarima Hrvatinića u župama Zemunik i Glaž“, Istorijski časopis 60, Istorijski institut, Beograd, 2011, 154, 158, 160-161. 
  • Kurtović, Esad: Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranič Kosača, Institut za istoriju (Studije i monografije 4), Sarajevo, 2009, 338.
  • Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, 256.
  • Miklosich, Franz: Monumenta serbica historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Apud Guilelmum Braumüller, Wiennae, 1858, 377-379.
  • Mrgić-Radojčić, Jelena: Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjaluci-Istorijski institut u Banjaluci, Beograd-Banja Luka, 2002, 115, 116, 117. 
  • Perojević, Marko: „Stjepan Tvrtko II Tvrtković (opet)“ u: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo, 1942, 488-489.
  • Stojanović, Ljubomir: Stare srpske povelje i pisma, I (1), SKA, Beograd-Sremski Karlovci, 1929, 504, 508, 556.
  • Thallóczy, Lajos – Áldásy, Antal: Magyarország és Szerbia közti összeköttetések oklevéltára 1198-1526., Magyar Tudományos Akadémia, Budapest, 1907, 116, 125. 
  • Thallóczy, Lajos – Barabás, Samu: Codex Diplomaticus comitum de Frangepanibus, I,   Magyar  Tudományos Akadémia, Budapest, 1910, 266. 
  • Živković, Pavao: Tvrtko II Tvrtković: Bosna u prvoj polovini XV stoljeća, Institut za istoriju, Sarajevo, 1981, 171, 173.