Katarina (prije 27. novembra 1399. – poslije 30. juna 1413.) je bila kćerka bosanskog vlastelina i hrvatsko-dalmatinskog bana Vuka Vukčića Hrvatinića, brata hercega Hrvoja Vukčića. Njena majka je banica Anka. Pored Katarine, ban Vuk je iz ranijeg braka imao i kćerku Jelenu. Poslije smrti bana Vuka Vukčića, brigu o njegovoj porodici preuzeo je brat Hrvoje Vukčić. Katarina se u historijskim izvorima prvi put spominje 27. novembra 1399. godine kada je njena majka banica Anka u svoje ime i u ime maloljetnih kćerki prodala knezu Tvrtku Kurjačiću za 500 dukata sedam parcela obradivog zemljišta u selu Malinavas, u Lučkom distriktu, koji je potpadao pod Ostrovicu i Skradin, posjedima koje je prethodno držao njen suprug Vuk Vukčić. Iz navedenog može se konstatirati da je poslije banove smrti, koji očigledno iza sebe nije ostavio muških nasljednika, njegova imovina prešla u ruke njegove supruge i maloljetnih kćerki. Za ovakav princip nasljeđivanja trebao je izričit kraljev pristanak.
Vojvoda Hrvoje Vukčić ugovorio je Katarini brak sa Karlom Kurjakovićem, sinom krbavskog kneza Pavla. Međutim, prepreka ovom braku bilo je krvno srodstvo mladenaca, pa je vojvoda Hrvoje 1401. godine tražio od pape dozvolu. Papa Bonifacije IX dao je dozvolu s obzirom da mu je istaknuto kako su budući supružnici u četvrtom stepenu srodstva. Na kraju se ispostavilo da su mladenci još više rodbinski povezani, bili su u trećem stepenu krvnog srodstva, iako ostaje nepoznato na koji način, pa je papa Inoćentije VII onemogućio sklapanje ovog braka. Neposredno poslije papskog poništenja uslijedili su pregovori o sklapanju braka Katarine sa vojvodom Sandaljem Hranićem te njene sestre Jelene sa Sandaljevim bratom knezom Vukom Hranićem. Do sklapanja braka došlo je u proljeće 1405. godine. Oba braka su odraz zbližavanja Hrvatinića i Kosača a sve ovo posebno je išlo na ruku Sandalju Hraniću koji je došao u red najviše bosanske vlastele. Za vojvodu Sandalja bio je ovo drugi brak, prethodno je bio oženjen Jelenom Crnojević.
Sklapanjem braka sa Sandaljem Hranićem Katarina je u miraz donijela gradove Ostrovicu i Skradin koje je još držao njen otac ban Vuk. Dvije godine kasnije, 23. marta 1407. godine, Ladislav Napuljski je Sandalju Hraniću, svom savezniku na bosanskoj strani, potvrdio u posjed spomenute gradove. Nad predmetnim gradovima bilo je prisutno dvovlašće, gdje su vlast dijelili Sandalj, te banica Anka i Katarina. Juna 1409. godine banica Anka i vojvoda Sandalj zajedno daruju knezu Aleksi Paštroviću posjed u ostrovičkoj župi, pritom naglašavajući da posjed potiče iz njihove baštine. Posebno je zanimljiva činjenica da je vojvoda Sandalj zajedno sa suprugom Katarinom i banicom Ankom otvarao depozit u Dubrovniku, prvenstveno zbog zaštite imovine.
Godine 1409. izbio je mletačko-ugarski sukob a pitanje kontrole nad gradovima Skradinom i Ostrovicom za obe zaraćene strane postalo je jedan od primarnih fokusa ratne politike. S obzirom da je vojvoda Sandalj bio u sukobu sa kraljem Sigismundom Luksemburškim, Mlečani su poduzeli diplomatsku ofanzivu sa ciljem zadobijanja ovih gradova. Međutim, zbog prisutnog dvovlašća nad gradovima mletačke vlasti morale su u pregovore uključiti i banicu Anku. Napokon je 13. aprila 1411. godine sklopljen ugovor o ustupanju Ostrovice i Skradina Mlečanima. Na ovaj način Sandalj se riješio gradova koji su mu u mletačko-ugarskom ratu predstavljali samo teret. Pored toga, prodajom posjeda koje je dobio kao miraz mogao je Sandalj napokon da se razvede od Katarine budući da su odnosi sa hercegom Hrvojem odavno bili temeljito narušeni. Već 1410. godine Sandalj je planirao prekid braka, ali su Dubrovčani odbili da mu daju traženu pomoć strahujući od reakcije Katarininog strica, hercega Hrvoja. Pa ipak, već naredne godine, 1411., Sandalj se oženio sa Jelenom, što znači da je neposredno prije toga došlo do raskidanja braka sa Katarinom i definitivnog razlaza sa Hrvatinićima. Do samog razvoda došlo je između juna i decembra 1411. godine.
Poslije prekida braka sa vojvodom Sandaljem Katarina se sporadično pojavljuje u izvorima vezanim za otvaranje depozita u Dubrovniku. Posljednje svjedočanstvo o njoj potiče s kraja juna 1413. godine kada sa majkom banicom Ankom zatvara svoj depozit u Dubrovniku.
Bibliografija:
- Ančić, Mladen: „Prosopografske crtice o Hrvatinićima i Kosačama; Prilog povijesti zapadnog Balkana s kraja XIV i početka XV stoljeća“, Istorijski časopis 33, Istorijski institut, Beograd, 1986, 45-47.
- Ćirković, Sima: Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964, 180.
- Kurtović, Esad: „'Državni depozit’ (Depozit banice Anke, Sandalja Hranića i Katarine u Dubrovniku 1406. – 1413. godine)“, Prilozi Instituta za istoriju 28, Sarajevo, 1999, 58, 83.
- Kurtović, Esad: Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranič Kosača, Institut za istoriju (Studije i monografije 4), Sarajevo, 2009, 146, 147-150, 182-183, 185-187.
- Lovrenović, Dubravko: „Kako je bosanski vojvoda Sandalj Hranić došao u posjed Ostrovice i Skradina“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 19, Zagreb, 1986, 234, 235-236.
- Lucić, Ivan: Povijesna svjedočanstva o Trogiru, II, Čakavski sabor, Split, 1979, 869.
- Ljubić, Šime: Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke republike, VI, JAZU, Zagreb, 1878, 147-149.
- Mrgić-Radojčić, Jelena: Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjaluci-Istorijski institut u Banjaluci, Beograd-Banja Luka, 2002, 87-88.
- Rački, Franjo: „Izvadci iz kralj. osrednjeg arkiva u Napulju za jugoslovjensku poviest“, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku 7, Družtvo za jugoslavensku povjestnicu i starine, Zagreb, 1863, 66-68.
- Rački, Franjo: „Notae Joannis Lucii“, Starine 13, JAZU, Zagreb, 1881, 260.
- Šišić, Ferdo: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, MH, Zagreb, 1902, 21.
- Šišić, Ferdo: „Nekoliko isprava iz početka XV st.“, Starine 39, JAZU. Zagreb, 1938, 172-173.
- Šunjić, Marko: Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.), HKD Napredak, Sarajevo, 1996, 129-131.
- Thallóczy, Ludwig von: Studien zur geschichte Bosniens und Serbiens in mittelalter, Duncker&Humblot, München-Leipzig, 1914, 135-141.