Podaci o prvom vladaru bosanske države obavijeni su velom misterije i u sjeni su nepouzdanih izvora. Oni potiču iz hronike poznate pod imenom Gesta Reg(n)um Sclavorum (poznato i pod imenima Ljetopis popa Dukljanina i Barski rodoslov) djelu prema historiografiji sačinjenom u drugoj polovini XII stoljeća. Radi se o hronici prožetoj mitološkim predodžbama i materijalom koji je u pojedinim trenucima odgovarao autoru za uobličavanje njegove zamišljene tradicije, međutim također i djelu koje svakako sadrži odraze vjerodostojnih događaja čija je analiza još uvijek zadatak moderne historiografije. Prvi potencijalni podaci o bosanskom vladaru potiču iz Dukljaninove priče o pohodu hrvatskog kralja Krešimira II (949-969) koji je opustošio Uskoplje, Luku i Plivu, posjede neimenovanog bosanskog bana koji je u tom sukobu poražen pobjegao k ugarskom kralju. Teško je reći koliko se titula bosanskog vladara odnosi na tadašnje događaje, a koliko je posljedica vremena u kojem sastavljač hronike živi. Naredni podatak o bosanskom vladaru vezan je priču o Ljutomiru koji je oženio kćer bosanskog bana nepoznatog imena. Prema navodima iz ovog izvora Ljutomirova supruga i kćerka su nakon njegove smrti otišle u Bosnu svojim ujacima, a ove navode prema hronologiji vladara historiografija smješta u prve decenije XI stoljeća. U ovom izvoru spominje se i prvi imenom poznati bosanski knez Stjepan kojeg je na vlast u Bosni postavio dukljanski kralj Bodin osamdesetih godina XI stoljeća. O Stjepanu pišu i dubrovački hroničari: Mavro Orbini u djelu Il regno de gli Slavi objavljenog početkom 1601. godine u Pesaru i Jakov Lukarević u hronici Copioso ristretto de gli annali di Ravsa, objavljenog u Veneciji 1605. godine. Hronike su oslonjene na istu izvornu podlogu koja nije sačuvana do današnjeg vremena. Orbini u svom djelu Stefana navodi s titulom kralja, te donosi podatke o Stefanovim nasljednicima, sinu Vukmiru koji ga je naslijedio na vlasti, te o njegovom nasljedniku Krešimiru. Prema nastavku priče Krešimir nije imao muških potomaka, te je svoju kćer udao za ugarskog kralja, a od tog perioda ugarski vladari se nazivaju kraljevima Hrvatske i Bosne. Radi se informacijama i genealogiji kojoj je iz današnje perspektive teško ući u porijeklo, a samim tim i usporediti ova saznanja sa izvorima druge vrste. Prema Dukljaninovom pisanju i hronologiji već početkom XII stoljeća u Bosni vlada ban njemu nepoznatog imena, ali mu je poznato kako je nakon smrti kralja Bodina, sin kralja Radoslava, Kočapar otišao u Bosnu gdje se oženio kćerkom bosanskog bana. Ako se ovi podaci i hronologija uzmu kao vjerodostojni onda je u krajnjoj liniji u Bosni uspostavljen novi oblik državnog uređenja – banovina sa samostalnim vladarom, međutim nepotvrđeno izvorima druge vrste.
Bibliografija:
- Kunčer Dragana i Živković Tibor, Gesta Regum Sclavorum, Tom 1-2 Istorijski institut-Manastir Ostrog, Beograd 2009.
- Lvccari Giacomo di Petro, Copioso Ristretto de gli Annali di Ravsa, Venetia 1605.
- Mošin Vladimir, Ljetopis popa Dukljanina, Matica Hrvatska, Zagreb 1950,
- Orbin Mavro, Kraljevstvo Slovena, prev: Z. Šundrica, Srpska kraljevska zadruga, Beograd, 1968.
- Šišić Ferdo , Letopis popa Duljanina, Srpska kraljevska akademija, Beograd-Zagreb 1928,
- Živković Tibor, Portreti srpskih vladara (IX-XII vek), Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Beograd, Beograd 2006,