Vuk Vukčić (XIV st. – cca 1401.) je sin vojvode Vukca Hrvatinića i brat čuvenog bosanskog vlastelina Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Riječ je o jednom od značajnijih bosanskih vlastelina iz druge polovine XIV stoljeća koji je, vješto koristeći dešavanja u bosanskoj državi ali i u širem susjedstvu, uspio da zadobije i titulu hrvatsko-dalmatinskog bana. U historijskim izvorima prvi put se javlja 1385. godine kada je ugarskoj kruni preoteo grad Greben kojeg su skoro tri decenije ranije ustupili ugarskom kralju njegovi rođaci Grgur i Vladislav Pavlović u zamjenu za posjed Dobra Kuća u Slavoniji. Slavonski banovi Stjepan i Ivan Banfi obećali su vojvodi Vuku da će se zauzeti za njega kod ugarske kraljice zbog zauzimanja Grebena. Uočljiva je blaga reakcija slavonski banova na čin otuđenja ugarskog teritorija, što se pak u historiografiji objašnjava dubokom unutarnjom krizom u kojoj se našla Ugarska poslije smrti kralja Ludovika I Anžuvinca 1382. godine. Upravo su Hrvatinići, odnosno sinovi vojvode Vukca, Hrvoje, Vuk, Voislav i Dragiša, uslijed neprilika u susjednoj Ugarskoj, započeli vojne operacije na posjede ugarske krune koju su bili u njihovoj neposrednoj blizini i tako pored Grebena, osamdesetih i početkom devedesetih godine XIV stoljeća, pod svoju kontrolu stavili gradove Ključ, Kozaru i Glaž. Da li su ove vojne operacije bile u isključivo u režiji Hrvatinića ili su imale izvjesni podsticaj od strane centralne vlasti nije poznato. Međutim, kada je započelo bosansko osvajanje Dalmacije Hrvoje i Vuk su bili u najužem krugu ljudi okupljenih oko kralja Tvrtka. Pored toga, vojvoda Vuk Vukčić sa ostalim članovima porodice se upleo unutarnje sukobe u susjednoj Ugarskoj, na isti način kako je to radio njegov suveren– kralj Tvrtko, dajući podršku braći Horvat, zagrebačkom biskupu Pavlu i banu Ivanišu, glavnim oponentima ugarske krune. Tako je 1387. godine vojvoda Vuk sa bratom Hrvojem zapovijedao bosanskim trupama koje su poslane braći Horvat prilikom osvajanja Zagreba.
U borbama Ladislava Napuljskog i Sigismunda za ugarski prijesto Vuk Vukčić zajedno sa braćom podržavao je napuljsku stranu, a isto tako je postupao i bosanski kralj Stjepan Dabiša. Zbog toga je kralj Ladislav Vuku Vukčiću i njegovom bratu Hrvoju 17. jula 1391. godine dodijelio titulu hrvatsko-dalmatinskog bana. Na ovaj način braća Hrvatinići postali su kraljevi namjesnici na onom prostoru koji je prema njegovom zamišljenom pravu ulazio pod njegovu vrhovnu vlast. S druge strane, ban Vuk vješto je koristio konflikt dva moćna vladara u svom susjedstvu, Ladislava Napuljskog i Sigismunda Luksemburškog, i tako jačao svoju lokalnu moć. O Vukovoj banskoj vlasti svjedoči nekoliko sačuvanih povelja koje je izdao Splitskoj nadbiskupiji i Splitskom kaptolu 1391. godine. Spomenute povelje ipak ukazuju da su banska ovlaštenja Vuka Vukčića imala ne samo formalni već i stvarni karakter. Pored toga, pouzdano se zna da su kastelani u Kninu, Klisu, Omišu i Bistrici bili pod kontrolom bana Vuka. I odnosi sa susjednim Zadrom bili su na zavidnom nivou, pa je ban Vuk sa svojim podbanom Ivanom Mišljenovićem primljen za zadarskog građanina.
Dobar položaj bana Vuka Vukčića zbog šireg spleta okolnosti, koje prije svega podrazumijevaju konstantne sukobe i previranja, nije mogao potrajati. Najprije je došlo do konfrontacije sa braćom Paližna, Ivanom i Nikolom, sinovima Ivaniša Paližne i velikim oponentima kralja Sigismunda, što je dovelo do raskola među kandidatima Ladislava Napuljskog. Naime, ban Vuk 1392/93. je zarobio braću Paližne, kako je dojavljeno vlastima u Zadru, te da planira osvojiti Vranu i Ostrovicu. Razloge ovog sukoba između velikaša koji su u borbi za ugarsko prijestolje podržavali istog pretendenta nisu do kraja razjašnjeni u historiografiji. Drugi veliki udarac koji je drastično pogoršao položaj bana Vuka u jednom vrlo kompleksnom odnosu zaraćenih strana bio je čin njegovog brata velikog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića koji je 1393. godine stao uz stranu kralja Sigismunda i kraljice Marije i pri tom im poveljom od 23. augusta obećao vjerno služenje protiv svih osoba, osim bosanskog kralja Stjepana Dabiše.
U vrlo zamršenim bosansko-ugarskim odnosima posebnu težinu ima čuveni poraz braće Horvata kod Dobora 1394. godine, kojeg im je zadao kralj Sigismund, nakon čega nestaju sa ugarske političke scene, a kralj Dabiša se potom odrekao svojih prava na Hrvatsku i Dalmaciju u korist Sigismunda. Praktično je nakon ovih događanja ban Vuk ostao sam u davanju podrške Ladislavu Napuljskom i bilo je savim jasno da ovakvo držanje ne može potrajati. Iste godine, dakle 1394., ban Vuk doživio je težak poraz kod Knina kojeg su mu zadale trupe kralja Sigismunda, nakon čega i on napušta Ladislava Napuljskog. Kao nagradu za promjenu političkog kursa dobio je ban Vuk 1396. godine od ugarskog kralja gradove Krupu i Ostrožac, koji su prethodno bili pod vlašću plemićke porodice Babonića, i Veliki Kalnik u Križevačkoj županiji. I dok je u međuvremenu njegov brat Hrvoje promjenio stranu i opet stao uz Vladislava Napuljskog, Vuk Vukčić ostao je do kraja života vjeran kralju Sigismundu. Njegove kastelani u Velikom Kalniku mogu se pratiti do 1405. godine, odnosno spomenuti su ljudi čija imena ukazuju na slavensko porijeklo, dok je vojna posada na Ostrošcu najranije od 1406. godine pod kontrolom ugarskog kralja.
Godina smrti bana Vuka Vukčića nije pobliže poznata, pretpostavlja se da je umro oko 1401. godine. Iz braka sa suprugom Ankom, koliko je poznato, nije ostavio muških nasljednika, već kćerku Katarinu koja je bila udata za velikog vojvodu bosanskog Sandalja Hranića Kosaču.
Bibliografija:
- Brković, Milko: „Srednjovjekovne isprave bosansko-humskih vladara u Splitu“, Starohrvatska prosvjeta 3/36, Split, 2009, 377-380.
- Ćirković, Sima: Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964, 154, 170, 172.
- Ćorović, Vladimir: Historija Bosne, I, SKA (Posebna izdanja 129, Društveni i istoriski spisi 58), Beograd, 1940, 342.
- Engel, Pál: „Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa“, Zbornik odsjeka za povijesne i društvene znanosti HAZU 16, Zagreb, 1998, 59-60.
- Isailović, Neven: „Povelja vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića ugarskom kralju Žigmundu i kraljici Mariji“, Građa o prošlosti Bosne 1, Banja Luka, 2008, 87, 90-91.
- Kekez, Hrvoje: Plemićki rod Babonića do kraja 14. stoljeća, (rukopis doktorske disertacije), 154-155.
- Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, 41-42, 70-71, 74-76, 78-79.
- Mrgić-Radojčić, Jelena: Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjaluci-Istorijski institut u Banjaluci, Beograd-Banja Luka, 2002, 71, 74, 75, 80, 81.
- Orbini, Mavro: Kraljevstvo Slavena, (prev. Snježana Husić), Golden marketing–Narodne novine, Zagreb, 1999, 423.
- Perojević, Marko: „Stjepan Dabiša“ u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo, 1942, 332, 354.
- Smičiklas, Tadija: Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XVII, JAZU, Zagreb, 1981, 375-376.
- Smičiklas, Tadija: Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XVIII, JAZU, Zagreb, 1990, 206-208.
- Šišić, Ferdo: „Ljetopis Pavla Pavlovića patricija zadarskoga“, Vjestnik Kr. hrvatsko–slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva 6, Zagreb, 1904, 17.
- Šišić, Ferdo: „Nekoliko isprava iz početka XV st.“, Starine 39, Zagreb, 1938, 280.
- Šišić, Ferdo: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, MH, Zagreb, 1902, 53, 83.
- Thallόczy, Lajos – Barbás, Samu: Codex diplomaticus comitum de Blagay, Monumenta Hungariae Historica, A Magyar Tudományos Akademia, Budapest, 1897, 387-388.
- Thallóczy, Ludwig von: Studien zur geschichte Bosniens und Serbiens in mittelalter, Duncker&Humblot, München-Leipzig, 1914, 348.