Kučlat

Grad Kučlat smješten je južno od Zvornika, na oko sto metara visokoj stijeni koja se skoro pod pravim uglom obara prema ušću Jadra u Drinjaču. Riječ je o jednom od najnepristupačnijih bosanskih gradova, čiji su graditelji maksimalno iskoristili konfiguraciju terena i time ga učinili praktično neosvojivim bez primjene dugotrajne opsade. Po svemu sudeći, još od najranijih vremena na ovom prostoru egzistirala je župa Podrinje ili Sapna, koja je najkasnije u prvoj polovini XIV stoljeća podijeljena na tri cjeline: Kučlat, Zvornik i Sapnu. U širem teritorijalnom smislu grad Kučlat pripadao je Usori, teritorijalno-političkom organizmu koji je predstavljao jedan od sastavnih dijelova srednjovjekovne bosanske države. Najstariji sačuvani spomen grada Kučlata je onaj iz 1346. godine, gdje se iz dubrovačkog dokumenta vidi da tu poslom boravi čuveni dubrovački zlatar Dobro Bevenjutić. Također, 1363. godine u Dubrovniku boravi jedan zlatar koji je stigao upravo iz grada Kučlata.

Podno Kučlata razvilo se podgrađe – Podkučlat (sub Chucullatti) koje se pod tim imenom javlja 1396. godine, kada su njegova dva stanovnika, izvjesni Matulinovići, primljeni za dubrovačke građane. U ovom podgrađu razvio se trg sa carinarnicom kao i dubrovačka kolonija, pa se tako u izvorima može pratiti izbor stalnog konzula za dubrovačke građane i trgovce koji tu borave te imenovanje dvojice sudija. Godine 1398. institucija konzula za Podkučlat i Srebrenicu bila je objedinjena u jednoj ličnosti – Rafaelu Gučetiću. Činjenica da su domaći ljudi, već spominjani Matulinovići, dobijali dubrovačko građanstvo jasno govori o njihovoj privrednoj aktivnosti. Međutim, treba priznati da je za Dubrovčane Kučlat sa podgrađem imao više značaj prolaznog mjesta u pravcu Zvornika, Srebrenice ili čak Srbije. Tako 1396. godine Dubrovčani Stefanu Lazareviću i njegovoj majci preporučuju svoje trgovce koji su pošli u pravcu Podkučlata. Ni snažan ekonomski razvoj susjedne Srebrenice nije išao u prilog kučlatskoj ekonomiji. Zbog toga ne čudi izvorna šutnja o ovom gradu s kraja XIV stoljeća. Iako početak XV stoljeća predstavlja vrhunac dubrovačke djelatnosti u Podrinju, za Kučlat to nije imalo skoro nikakvog značaja.

Ko su bili gospodari grada Kučlata? Čini se da je jedan od njih bio vojvoda Purća Dabišić, član vlasteoske porodice Dabišići iz srednje Bosne, čija se djelatnost na prostoru Srebrenice, Kučlata i Ludmera vidi 1359. i 1363. godine, a za kojeg i Mavro Orbini navodi da je zajedno sa braćom imao „prostrane zemlje na rijeci Drini, u Bosni i u Usori“. Međutim, Dabišići uskoro nestaju sa političke scene, vjerovatno ih je uništio ban Tvrtko zbog pobune u kojoj su sudjelovali zajedno sa banovim bratom Vukićem, Dabišom Kotromanićem i Sankom Miltenovićem, pa se tako o ovom vlasteoskom rodu gubi svaki trag u historijskim izvorima. Ništa se ne zna ni o dvorskom knezu Nikoli Kučlatoviću, spomenutom na jednoj povelji kralja Ostoje iz 1417. godine, čije prezime jasno upućuje na grad Kučlat. Nije isključeno da je Kučlatom jedno vrijeme gospodarila i čuvena usorska vlastela Zlatonosovića.

Svakako najpoznatiji bosanski velikaš koji je zagospodario gradom Kučlatom bio je veliki vojvoda bosanski i herceg splitski Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Nakon što je u njegovoj režiji 1404. godine svrgnut kralj Ostoja i doveden na bosanski prijesto Tvrtko II Tvrtković, ovaj bosanski magnat proširio je svoju vlast van matične teritorije i tako, vođen ekonomskim i geostrateškim interesima, pod svoju kontrolu stavio Srebrenicu i Kučlat. Nešto kasnije vojvoda Hrvoje je u blizini sagradio još dvije tvrđave – Brodar i Susjed, čija ubikacija nije do kraja poznata. No već 1410. godine, želeći bosansku krunu prisvojiti za sebe, ugarski kralj Sigismund poduzima vojni pohod na Bosnu i tom prilikom svog velikog saveznika Hrvoja Vukčića imenuje za vicekralja Bosne. Kao saveznik ugarskog kralja Hrvoje mu, vjerovatno po ranijem dogovoru, uoči glavnog vojnog udara na Bosnu ustupa svoje gradove: Srebrenicu, Kučlat, Brodar i Susjed, čija se imena spominju i 1426. godine u tekstu ugovora u Tati.

Daljnja sudbina grada Kučlata nije pobliže poznata i kao takva ostaje u sferi nagađanja. Naime, prostor Usore je sve do osmanskih osvajanja bio podijeljen između tri države: Bosne, Ugarske i Srbije. Jedino je pouzdano da je Srebrenicu ugarski kralj, između 1411. i 1413. godine, ustupio srpskom despotu Stefanu Lazareviću.

Arheološki ostaci grada Kučlata ne ostavljaju mnogo prostora za detaljniju rekonstrukciju njegovog srednjovjekovnog izgleda. Najstariji opis ovog grada nudi čuveni putopisac Evlija Čelebija koji ističe da je to okrugao kameni grad, sa tvrdim bastionima i malom kapijom na jugoistočnoj strani. Po njemu grad nema opkop i opasan je paklenim ponorom. Van grada postojala je i cisterna kojoj se strmim putem moglo prići samo sa jedne strane. Danas su vidljivi zidovi na sjevernoj strani u formi nepravilnog poligona sa ravnim stranicama. Tu su i ostaci jedne kule čiji tlocrt nije moguće pobliže odrediti, ali se da pretpostaviti da je bio petougaon. Čini se da je tlocrt grada imao formu izlomljene elipse, što je navelo Čelebiju na pogrešan zaključak o okruglom izgledu. Danas u gradu postoji džamija koja je nekad služila vojnoj posadi.

Bibliografija:

  • Anđelić, Pavao: „Ubikacija oblasti Trebotića i teritorijalno-politička organizacija bosanskog Podrinja u srednjem vijeku“, Glasnik zemaljskog muzeja n. s. A. 30-31, Sarajevo, 1977, 243-268.
  • Anđelić, Pavao: „O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku“, Prilozi Instituta za istoriju 13, Sarajevo, 1977, 17-45.
  • Anđelić, Pavao: „Kučlat“ u: Arheološki leksikon BiH, II, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 93.
  • Čelebi, Evlija: Putopis. Odlomci o jugoslavenskim zemljama, (prev. Hazim Šabanović), Svjetlost, Sarajevo, 1967.
  • Dinić, Mihailo: Za istoriju rudarstva u srednjevekovnoj Srbiji i Bosni, I, SAN (Posebna izdanja 240, Odeljenje društvenih nauka 14), Beograd, 1955.
  • Dinić, Mihailo: Srpske zemlje u srednjem veku; Istorijsko-geografske studije, SKZ, Beograd, 1978. 
  • Isailović, Neven: „Jedan nepoznati izvor o predaji gradova Hrvoja Vukčića Hrvatinića ugarskom kralju Žigmundu 1410. godine“, Istorijski časopis 64, Beograd, 2015, 135-158. 
  • Jireček, Konstantin: „Trgovački putevi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku“ u: Zbornik Konstantina Jirečeka, I, (ur. Mihailo Dinić), SAN (Posebna izdanja 326, Odeljenje društvenih nauka n. s. 33), Beograd, 1959, 205-314.
  • Kovačević Kojić, Desanka: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.
  • Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
  • Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006.
  • Ljubić, Šime: Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke republike, VII, JAZU, Zagreb, 1882.
  • Miljković Bojanić, Ema: „Zeamet Kušlat 1476. godine“, u: Zemlja Pavlovića. Srednji vijek i period turske vladavine, (ur. Milan Vasić), ANU RS (Naučni skupovi 5, Odjeljenje društvenih nauka 7), Banja Luka – Srpsko Sarajevo, 2003, 367-376.
  • Mrgić, Jelena: Severna Bosna 13-16. vek, Istorijski institut (Posebna izdanja 55), Beograd, 2008.
  • Orbini, Mavro: Kraljevstvo Slavena, (prev. Snježana Husić), Golden marketing–Narodne novine, Zagreb, 1999.
  • Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
  • Stojanović, Ljubomir: Stare srpske povelje i pisma, I (1), SKA, Beograd-Sremski Karlovci, 1929. 
  • Šišić, Ferdo: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, MH, Zagreb, 1902.
  • Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.